Tekst i foto: Braco Ćosić

Gorda planina Biokovo  u koju svaki Imoćanin bar jednom dnevno uputi pogled, na jedan način je i simbol cijele Imotske krajine. Svojom ljepotom, grandioznošću, biljnim i životinjskim svijetom, uistinu je jedna od najljepših hrvatskih planina.

            O njoj su se vjekovima skladale pjesme, dominantna je i u  našoj gangi, dalmatinskoj klapskoj pjesmi. Pjesnici našeg i primorskog podneblja, Biokovo su često uzimali kao motiv svojih vrhunskih pjesničkih ostvarenja.

Imota zagrlila Bijakovu, Bijakova prigrlila Imotu, Imotska nebeska soha: pridržava imotsko nebo; Kamene nebeske ljestve kojima se Imoćani penju na nebo. Kako li to lijepo sroči Petar Gudelj u svome Putu u Imotu.

            No, ovdje ćemo Vam predočiti dvadesetak fotografija snimljenih u raznim dijelovima godine koji govore o nerazdruživom zagrljaju oblaka i Biokove.

             Pjesme izniknule u narodu, kako je Biokovo bez oblaka kano cure bez dojaka ili Sveti Jure bez oblaka kano cura bez momaka lijepo govore o tom prirodnom fenomenu. Vrlo je malo dana u godini kada nad tom planinom nema oblaka.

            Stoga smo Vam i s ovim fotografijama htjeli predočiti tu neraskidivu vezu ljepotice Biokove i oblaka. A Vas pozivamo da nam se pridružite u fotografiranju Biokove s njenim nezaobilaznim oblacima.