Tekst: Braco Ćosić, foto: Braco Ćosić i Luka Kolovrat

       Zasigurno nema Imoćana koji nije bar jednom u životu bio na vidilici Crvenog jezera, te sunovratio pogled u postojbinu Gavanovih dvora. Cijenjeni posjetitelji naše "webice“vjerojatno ste čuli  i za legendu o postanku Crvenog jezera. Onu stravičnu priču o ljudskoj oholosti i Božjoj kazni oholog Gavana i njegove obitelji. Čitali ste vjerojatno o tome kako se ispod njegovih dvora propuntala zemlja  i kako je baš tu nastalo Crveno jezero.

       A, znadete li onu narodnu pjesmu o Crvenom jezeru? Ili bar onih nekoliko stihova…

…tu u gluhoj, tamnoj noći

ako srca imaš proći,

uz vilinsku čut ćeš ciku,

vukodlaka strašnu riku.

Kosa ti se od stra ježi,

Bjež, čovječe, od tle, bježi...

        Tako kaže legenda, ako narod ispripovjedi priču o Crvenom jezeru. Ma koliko, to svjetsko prirodno čudo izgledalo lijepo, kada ga gledate s njegovih litica, ma koliko svaki novi  pogled na njegove crvene stijene i tamnomodru vodu  izazove nešto novo i neponovljivo, Crveno jezero se jedino može doživjeti u njegovom iskonu. Treba se spustiti do njegove vode, treba srcu dati izazova, treba uštrcati litru-dvije adrenalina, jednostavno prekrižiti se, sazvati velikoga Boga u pomoć i krenuti dolje.

      Upravo Vas ovim malim tekstom i fotografijama, vodimo u taj  ambis. Sredina siječnja 2005. Ivica Franceschi, Luka Kolovrat, moja novinarska malenkost i  Boško Ćosić, uputili se oko 14 sati u Adrenalin. Nećkanje, je li kasno, ili ne, hoće li nas uhvatiti mrak, ili ne, razbio je prof.Franceski. “Idemo, pa što bude!“ Nitko i nije puno razmišljao. Opremu, bogme, stotinjak kilograma tešku, gumeni čamac za četiri osobe, vesla, digitalnu kameru, baterije, robu, foto-aparate i još neke sitnice, raspodijelili smo na četiri dijela i pravac Izazov.

       Za sat vremena bili smo kod vode. Potom smo  napuhali čamac i onda po prvi put  žuti gumeni čamac zaparao je vodu Crvenoga u sred zime. Nitko nikada  na takav način do ovoga puta. A zandete li zašto? Zato što je visina vode čak 85 metara iznad točke zvane „Kazan“i trebalo je to iskoristiti. Čamac može lagano pristati uz strme hridine i u njega se može uz malo više pažnje relativno lako ući.

       I da Vam ne duljimo. Obveslati  jezero, na trenutak samo promisliti da je ispod vas dubina od 300, ili tko zna koliko još metara .Zamislite to. Zimski suton obgrlio žarko kamene stijene i zadnja crna kosovica pozdravila  nas svojim  piskutavim cvrkutom. Na vidilici gore u nebu, načičkane glave znatiželjnika. Mnoge od njih s mislima: “Ma koji su ono luđaci dolje? Tko se to vozika površinom Crvenog jezera u zimsko predvečerje? Pametni ljudi negdje su u šetnji, nekom kafiću, a četvorica čudaka u sada već crnomodrom ambisu izazivaju sudbinu!!!

      Mala nepažnja najmlađeg člana ove jedinstvene ekspedicije Boška, prilikom izlaska iz čamca, koštala ga je kupanja u hladnoj vodi. No, osim mokrih hlača, tena i čarapa ništa opasnog.

       I onda uspon uz ražanj. A noć se već spustila. Tegobe autora ove reportaže zbog teške kamere, usporavale su uspon. Teška oprema, umor, sve je to izazivalo strepnju da bi izlazak mogao biti iznimno težak. I bio je uistinu. Ali zahvaljujući sofisticiranom  ljudskom stroju zvanom Ivica Franceschi , fenomenalnom penjaču i sportašu, potom mirnom i staloženom Luki Kolovratu čiji smijeh  dodatno puni unutarnje baterije, ostala dvojica iz ekspedicije ugledala su izlaz iz jezera po mrklom mraku. Dapače, saveznik ovoj četvorici  koja je zasigurno imala antologijski izlazak iz crne svemirske rupetine, bio je i komadićak mjeseca na vedrom siječanjskom nebu.

       Za kraj još jedan pogled dolje, uzdah olakšanja i onda premotavanje filma u glavama, to moram istaći četvorice čudnih osoba, koji su, eto, da bi Vama  dočarali  ljepotu i strah  Crvenog jezera, Adrenalina, Izazova, ili kako ga već nisam nazvao, učinili ovo što su učinili.

        Ali ljudi, morate shvatiti jedno. I mi koji smo bili dolje u siječanjskoj noći i Vi koji ovo čitate i gledate, svjedoci ste, da su  oni stihovi s početka ove priče, pa i sama legenda, skoro pa beznačajni. Jer osim huka ogromnih sovuljaga koje su zamasima svojih krila poviše naših glava , remetile mir Crvenog čuda, nigdje ni traga vilama i vukodlacima. Tko zna, možda smo baš to mi bili.