Piše:

Zvonko Madunić

Mate Vučak Čigra

 Joško Novović Tuta

Milan Trutin Šilje

  Mate Vučak Čigra

Tragajući za toplinom doma    

 Joško Novović – Tuta

      Studenci, 17. ožujka 1964. – Začula, 10. rujna 1992.

- Ja ne mogu igrat jer neman tute (trenirke) – bile su riječi maloga Joška kada je prije dvadesetak godina promatrao vršnjake kako igraju nogomet na imotskom školskom igralištu «Partizan».

Od tada, od toga odgovora, Joško Novović postade poznatiji kao Tuta. Glavni njegova zabava i razonoda bijaše nogomet s  kojim je prošao veliki dio ondašnje Jugoslavije kao igrač «Jugovinila» iz Kaštela, potom Solina, Klisa i na koncu Imotskog. Vještim driblingom i nezaboravnim golovima postade zanimljiv djevojkama zadivljenim njegovom vještinom. A jedna je djevojka bila posebno uporna, Tanja iz Kaštela.

- Novu (tako su Joška zvali u Kaštelima) sam jednom zatekla kod Kaštelanina Petra Bakotića kako kopa vrta – priča njegova udovica. – Kada me ugledao, Petar se okrenuo njemu i rekao kako me on mora uvatit. A ko ne bi s njin, – priča s puno nježnosti – bio je pravi sportski tip, stotinu osamdeset centimetara visok.  Super momak, povučen i miran, nikada nije upadao u svađu. Samo bi često, kad bi došao kući, otvorio vrata i rekao: «Tanje di si? Što ima?»

Nakon godinu poznanstva, Joško Novović se 1985. oženio s Tanjom Škrabić. Joško nije samo odan suprug, on je brižan domaćin, pedantan u pospremanju vlastitih stvari, uređenju kuće i potom, kad su se rodila djeca, u skrbi o njima, vodeći ih često u šetnju.

- A nije bilo lako ustajati u 5 sati, odlaziti na posao u «Jugovinil», vraćati se u 14 i potom u 15 na trening, a navečer oko 21 sat na ribe. Uvik je govorio, - nagne Tanja glavu s valovitom kosom – «Rodio san se ko sirotinja, opet san sirotinja! Volio bi zaradit da nešto imamo mi i naša dica.»

Prilika za boljitak nakratko se pružila kada je kao igrač Kaštela Starog igrao u Solinu. Tamo im se svidio i ponudiše mu 5.000 dinara, a uz to kupiše malenoj obitelji (kćerka Ines se rodila 1985., a sin Filip 1988.) novi namještaj i peć za grijanje s kojom je trebao nastupiti novi period u njihovu životu. Ali «idila» bijaše kratka, 1989. već su u Imotskom. Po danu radi privatno na proizvodnji pomidora (rajčica), a navečer u restoranima i kafićima, «Borik» i «Šampion».

Društvo kod «Čorbe», kako su u Imotskom popularno zvali kafić «Šampion» u imotskom Docu, unijelo je puno veselja u život Joška Novovića. Sve dok jednom nije prenerazio suprugu:     

- Tanjo, idem i ja u rat! Svi su moji prijatelji već otišli.

Tako je Joško Novović Tuta postao pripadnik legendarne Treće imotske bojne, s prvim zadatkom u Čavoglavama, gdje su obranili i učvrstili naše položaje. Ali njegova je bojna jako mobilna. Već početkom proljeća 1992. iznad su Metkovića, valja probiti put do Neuma. Tu, oko Hutova, vode se žestoke borbe u kojima se polagano oslobađa pristup Dubrovniku sa splitske strane. Novović je jedan od pokretača gotovo svih akcija. Njemu ništa nije teško, nije nametljiv, a njegova pojava, uz izraz: «Amo i stuć», ulijeva vjeru u sigurnu pobjedu. Već u svibnju '92. su  stacionirani u Trstenu nadomak Dubrovnika. Tu im je vježbalište s kojega odlaze u izviđanja i akcije na najteže neprijateljske točke. A tu je, na Južnom bojištu, i čuveni Golubov kamen – uzvisina s koje se kao na dlanu nadzire svaki pristup Gradu sa  splitske strane.

Onda je krenula akcija 2. srpnja, po rubnim dijelovima visoke litice koja se diže iznad morske obale, išlo je više skupina razdvojenih po nekih stotinjak metara jednih od drugih. Zbog brisanog prostora, gotovo nemogućeg za prolaz, počeli su brojiti mrtve. Ali Tuta je tu kad treba raspoložiti ljude, on i iza kamenih grudobrana dobacuje:

- Čekajmo, nije priša!

Kada je konačno 8. srpnja '92. završila akcija Golubov kamen, trebalo je nastaviti s oslobađanjem dubrovačkog zaleđa kako bi Grad, bez straha od iznenadnih projektila prestao trpjeti materijalne i ljudske gubitke. U tom segmentu plan je jasan: cilj je Vlaštica – najviša točka u dubrovačkom zaleđu s koje se još uvijek jasno nadzire Dubrovnik.

Bila je prva polovina rujna. Treća se bojna priprema na završne akcije. Tuta je pomalo sjetan, obraća se ženi kod koje je boravio u Trstenu (Ankica Miljas):

- Majko! Ajmo se mi ovaj put pozdravit – rekonstruira njegove riječi Ivica Dragović, suborac.

Majko! E ta je riječ osobito bila važna Jošku Novoviću Tuti. Ona koja mu je u životu jako nedostajala. Jer Novović se rodio kao izvanbračno dijete Crnogorke Ružice Novović, koja se udala na Studence (mjesto 20-ak km zapadno  od Imotskog) i tu, u izvanbračnoj vezi, dok joj je suprug bio na radu u Njemačkoj, donese na svijet maloga Joška. Prema nekim pričama žena je čak htjela ugušiti dijete, ali ga je spasila neka susjeda, odnijevši malenoga u Općinu Imotski, s majčinim  djevojačkim prezimenom Novović, gdje će se o njemu brinuti socijalna radnica Vera Bušić, Nešto kasnije, kad je ojačao, u Imotskom ga uzima neka obitelj iz Leskovca, koja ga odgaja do njegove 6 godine. Ali kad je Općina Imotski odbila mogućnost Joškova preseljenja u Leskovac, novo mjesto njegova boravka postao je dom za nezbrinutu djecu u Kaštel Lukšiću. Tu je završio osnovnu školu i stekao pedantnost, strpljivost i odlučnost. Ali kako u Kaštelima nije bilo škole po njegovoj mjeri, pod dobrim okom socijalne radnice Vere ponovo se vraća u Imotski i ovdje završava srednju školu, te sve ozbiljnije igra nogomet.

A onda, kako to obično biva u životima mladih, iznenađenje: Petar Bakotić ga poziva u «Jugovinil», za radnika i nogometaša. Tu će Joško, istina uz velike napore i odricanja, konačno početi osjećati pravu toplinu vlastita doma.

Sve dok toga dana, 10. rujna '92. nije, na granici između sela Začule i brda Čule, u pokušaju da jurne iz improvizirana rova u kamenu živcu, uz bljeskove minobacačkih projektila i bacanje bomba, u bliskoj borbi, s leđima išaranim gelerima, nije prestalo kucati srce supruga, oca, nogometaša i na koncu onoga koji je, konačno, uz sve peripetije s rođenjem i odrastanjem, ipak pred kraj životnog puta stekao toplinu vlastita doma.

        Milan Trutin Šilje

                             Gornje Podbablje, 1. XI 1956. – Vlaštica. 24. listopada 1992.

                        LEGENDA

Danas u vrijeme kompjutorske tehnike, kad je naš svijet toliko «opismenio svoju viziju» kojom ulazi u sutrašnjicu, ne smijemo zaboraviti činjenicu da su naši stari učili hrvatsku povijest po pjesmama koje su guslari gudili na svojim strunama.

     Pučki je pjesnik pretvarao priče u legende bez kojih brojni naraštaji zasigurno ne bi mogli maštati o onima koji su ostavili krv na braniku naše domovine. Danas guslar Tomislav Smoljko, pjeva o Milanu Trutinu, zvanom Šilje, «Legendi», kako piše na omotnici kazete snimljene 1994. Milan Trutin Šilje je legenda nad čijim je grobom u listopadu 1992. plakao hrvatski general Janko Bobetko. I ta suza, prekaljenog ratnika, prolivena za čovjeka koji je odbijao plaću dok je branio Hrvatsku, otvara pitanje: Zašto se prolila? Tko li je taj «neznani junak», kako bi rekla narodna pjesma?

     Milan Trutin  Šilje rodio se 1. studenog 1956. kao drugi sin od četvero djece koliko su ih imali Iva i , sad već, pokojni Marko. Djetinjstvo provodi u društvu svojih vršnjaka, uz magarce, konje, zečiće i druge životinje, bez kojega nije bilo moguće zamisliti život tadašnjih klapćića u Dalmaciji, pa tako ni u Gornjem Podbablju, desetak kilometara južnije od Imotskoga, gdje je rastao Šilje, budući zidar, njemački gastarbajter, hrvatski bojovnik i na koncu - legenda.

U trenutku kad je Hrvatska stajala pred povijesnim odlukama, pred proglašavanjem samostalnosti i njezinim ostvarenjem, Šilje se, kao i većina radno sposobnih iz Imotske krajine, nalazio na radu u Njemačkoj. Situiran u dovoljnoj mjeri da može realizirati sve one «blagodati» koje nudi zapadna civilizacija, vječiti zabavljač, uz kojega je vezano bezbroj dosjetki, odbacuje njemačke papire i na početku agresije na Hrvatsku stupa u Treću imotsku bojnu.

Tako se Milan od 1. studenog 1991. našao ma prvoj crti bojišnice u Čavoglavima: Da nan ga ne bi oteli kad nan lipo piva! (mislio je na pjevača Tomsona). Na Božić je u Gracu na moru. Zvona zvone, a diže se bura iz Zagreba, jer srušen je orijaški spomenik čija je noga dominirala iznad crkvenog zvonika, koji je vazda simbol i nada svih Imoćana.

- Izgleda je da će skočit na crkvu – tako su poslije rušenja opravdavali svoj čin. Odlaze za kaznu u Topolo selo kod brda Imotice u Hercegovini. Dubrovnik je u okruženju, bez života, na izdisaju pred očima civilizirane Europe, grca. Na prvoj crti svaki dan padaju kiše, uglavnom minobacačkih projektila.

- Momci! Tko se boji neka iziđe – poziva ih zapovjednik.

- Rađe poginit nego isprid stroja – odgovara Šilje.

Potom Zavala, i priča koju nam kazuje suborac Ante Perić  Ćos. Šilje sjedi sa starim Srbinom i piju rakiju:

- Nemoj mi ga krećat. Sidi i popi s nami!

Šilje već postaje nezamjenjiva karika u odlučnim trenucima, trenucima u kojima treba pobijediti strah, neizvjesnost, podići glavu i viknuti:

- Iđemo! Za Hrvatsku!

Zimi 1992. su u Grahovištu, iznad Bistrine, prirodne granice koja mostom odvaja dubrovačko područje, koju drže neprijateljske snage. Potom u Prapratnici, gdje pogiboše Jukić, Ljubičić i Bašić. Smrt sve više zahvaća bojnu, a zadaće su sve teže i s još više rizika. No Šilje vadi nove bisere: u svibnju na Hutovačkom Gracu mijenja s borcima Prve brigade «gajbu« piva za srušeni tenk i, na godišnjicu formiranja Treće bojne, Imotski tutnji od veselja i cike zbog Šiljina tenka.

Bili je to vrijeme ratnika i zbjegova u Italiju, Njemačku. Stvaraše se legendarne Munchenske bojne koje danas mašu svojim stjegovima. A oni, «ludi Imoćani», kako ih nazvaše zbog dragovoljne odluke da zauzmu Golubov kamen, mjesto iznad rijeke Omble, u Rijeci Dubrovačkoj, koje nikada nije bilo u hrvatskim rukama, a s kojega su Srbi presjekli jedinu kopnenu vezu s Dubrovnikom.

Pripreme su tekle u Trstenu, tamo je danas spomenik poginulim Imoćanima u Domovinskom ratu, a onda, nakon više pokušaja, «ka kozlad» 2. srpnja 1992. oslobodiše Dubrovnik sa zapadne strane. Na Golubovu kamenu, u nepreglednom brisanom prostoru, uz potporu hrvatskog zrakoplovstva, poginuše još dva viteza: Vinko Žužul Pašić i Branko Kutleša.

Obećanje o dugačkom odmoru nakon uspjeha na Golubovu kamenu pretvorilo se u običnu zabludu. Vlaštica, brdo koje dominira u dubrovačkom zaleđu i s kojega Srbi danonoćno gađaju grad i sve njegove prilaze, nova je meta. Pripreme su trajale puna tri mjeseca, priča drugi Šiljin suborac, Zlatko Carević, invalid domovinskog rata koji je 22. listopada bio u Šiljinoj skupini, kad je počela akcija zauzimanja Vlaštice.

- Ja iđen sam – govorio je Šilje, jer toga jutra, prema rasporedu nije trebao ići u akciju.

Nebo kao da je bilo na strani neprijatelja, kiša je lijevala kao iz kabla, a neprijatelj zaklonjen, utvrđen na visu. U popodnevnim satima pogiba jedna od uzdanica male, ali odabrane skupine. Mate Vučak Čigra, umire s uzvikom: Rode! Volin Hrvatsku!

Neprijatelj je u velikoj prednosti. Fijuci granata ulijevaju strah. Šilje i dalje veseli suborce, viče iz neke gromače, stotinjak metara ispod srpskog bunkera:

- Neće vas nana pripoznat kad van dođen gorika.

I došao je 24. listopada 1992., bacio dvije bombe u neprijateljski bunker, završio akciju i pao pogođen od tromblonske mine, koja je doletjela oko dvadeset tri sata, sat nakon što je označen prekid vatre kao znak uspješno završene akcije.

Šilje, kao legenda i danas živi u pjesmama, novinskim člancima i knjigama (Janko Bobetko: Sve moje bitke,  roman Pucanj u veličinu, autora ovih redaka) opominjući Hrvate kako se samo optimizmom može pobijediti zloba i prolaznost.

                                      E- mail: zvonko.madunic@si.tel.hr

                Vinko  Žužul  Pašić

Imotski, 22. ožujka 1957. – Golubov kamen, 2. srpnja 1992.  

             U maloj se boci špirit čuva

Kad bi se njegovo mišićavo tijelo od 160 cm i šezdesetak kilograma izvilo u stoj na rukama, a potom u tom položaju izvodilo sklekove, svi bi pomislili kako se radi o ljudskom čudu. Ali Vinko Žužul Pašić jednostavno bijaše čovjek – športaš od glave do pete, prvak u ronjenju na dah u imotskoj rijeci Vrljici, skupljač puževe, ljubitelj lova na ptice, zečeve i drugu divljač. Jednostavno rečeno bijaše on pun nekakvoga neobjašnjivog naboja koji ga je gurao iz pustolovine u pustolovinu.

Kad se rodio kao sedmo dijete od desetoro braće i sestara, bijahu to teška vremena u kojima je trebalo prehraniti brojnu obitelj, a pogotovo što je otac Stipe bio stigmatiziran kao pristaša pobjeđene vojske.

- Bio je ka' kozle. Uvik je trča, priskaka, jurca, letijo i pada – priča o Vinku majka Ruža (1921.). – Toliko bi se izrazbija da san morala na zavit sv. Roku u Vinjane Gornje (selo blizu Imotskog). I da je Bog !

Vinkovi su živjeli u Grubinama, desetak kilometara od Imotskog, na cesti prema Splitu. On, kao i druga djeca, pohađaše Osnovnu školu u Krivodolu, rodnom mjestu pjesničke loze Ujevića. Kao bistro dijete, i pored obiteljske neimaštine, završio je trgovačku školu u Metkoviću te se zaposlilo u trgovini u Imotskom. A onda se pravedni, ali ljutiti dečko, oženio i podario Lijepoj Našoj Ružu (1982.), Stipu (1984.) i  Ivanu (1992.). Bila su to vremena u kojima je Vinko stjecao za obitelj i skupljao snagu za sve ono što je čekalo njega i domovinu. Imao je tu sreću da sluša očeva iskustva sa hrvatskog Križnog puta.

- Volio je slušat  priče iz rata – priča njegov pomalo zaboravljivi otac Stipe (1915.). – Sve je upija ka' spužva. A kad više nije moga podnit, skočio bi se i viknijo: «Ja bi s njima otresa ćoše.» Bio je ka špirit kad bi planijo, ali dok ne eksplodira triba proć dugo vrimena.

Laka odluka

S agresijom na Republiku Hrvatsku njegova je odlučnost sve više i više sazrijevala. I konačno, kad je u studenom 1991. donio odluku o odlasku u proslavljenu Treću imotsku bojnu, nisu ga mogle zaustaviti ni suze supruge Anke, ni djeca niti roditelja.

Prva zadaća je u Čavoglavama, tamo je trebalo ohrabriti malobrojne mještane koji su svakodnevno bili izloženi neprijateljskim napadima. Tu je Bojna odigrala veliku ulogu, pogotovo psihološku, jer je naoružanje bilo krajnje ograničeno. Imoćani su donijeli i smijeh po kojemu je prednjačio baš on, Pašić.

- Bilo je nadasve smišno viditi ga kako onako nizak, s iščešenom nogom, trči za magareton koje juri prema selu, noseći stiropor koji smo tribali za spavanje – priča njegov prijatelj s prve linije, Marijan Đuzel «Zele». – Magare se zaprndecalo, a on za njin đusa s onon nogon i viče mu.

U Čavoglavama su do Božića '91. Onda ih je ratni put oko nove godine doveo u Gradac na moru. Tu su iznenađenja veća nego na fronti. Tu se sreću sa sukobom ideologija, simbola i znakova. Tu uviđaju kako s nekim hrvatskim ljudima nešto nije u redu. Tu, u Hotelu «Đuro Salaj» netko  je donio jugoslavensku zastavu, tu u srcu ranjene Hrvatske. Strasti su se toliko rasplamsale da su bili povučeni iz toga mjesta. Ali nova mjesta su i nova iskušenja i ugrozbe života. U Gornjem Drijenu svakodnevno su izloženi neumoljivom letu granata i stalnim pješačkim prodorima. Vinko je uvijek u svom stilu, nakrivio bi kapu na jednu stranu, ispod koje je u kosi bio urezan hrvatski grb, i viknuo bi:

- Iđemo, naprid!

Ali i ovaj dio ratišta zapamćen je po obilju smiješnih zgodica kao primjerice: kartanje uz kišu granata, kad su se poraženi trebali ošišati do «nule». Pašić bi nakupio puževa, peče ih i pjeva pjesme koje podižu moral.

No, rat se još uvijek zahuktava, agresor koristi prednost u tehnici. Zato Treća imotska bojna mijenja položaje kako bi pomogla najugroženijim dijelovima Južnog bojišta i povratila izgubljeno. Vinkova postrojba odrađuje zadaću u Gluminoj i Mahali. Teren je vraćen, ali životi suboraca Ljubičića, Perića, Bašića, Jukića i Šećira nepovratno su izgubljeni.

I krizna bojna odlazi na zasluženi «odmor», zapravo na pripremu za odlučnu akciju. Mjesto je idealno za takvo što; u Trstenom je glasoviti Arboretum s divovskim platanama, te gostoljubivi domaćini što osjetiše strahote neprijateljskog divljanja.

Golubov kamen

To je jutro svanulo nekako sporije nego uobičajeno, jer toliko se priča isplelo oko Kamena koji nadzire rijeku Omblu, koju premošćuje jedina prometnica koja spaja Dubrovnik s ostatkom Hrvatske. Zbog tog Kamena jedino su brodovi mogli puniti trbuh gladnoga grada.

Noć još uvijek dominira prostorom odakle je krenula skupina. Već u ranu zoru, nakon vratolomna veranja, izbijaju na sami rub velike zaravni, s desne strane Golubova kamena. Nebo kao da je zapaljeno u tom kišnom jutru. Ispod njega, na obroncima gdje se vodi bitka, zvuk hrvatskog zrakoplova. Silna pucnjava iz svih smjerova a cilj je Golubov kamen. I on je napokon naš.

Onda je netko trebao donijeti svježu hranu i streljivo. Pašić je zajedno s jednim bojovnikom krenuo obaviti tu zadaću. On se i tada jako zabavljao, veselio se i pričao viceve na svoj račun.

- Govorio mi je: «Pored tebe ja nikako ne mogu poginuti» – priča njegov zapovjednik, 197 cm visoki Zdenko Šanić.

Ali jutro 2. srpnja bilo je sudbonosno za čovjeka punoga života. Akcija se nastavljala od Kamena prema željezničkoj postaji u Uskoplju. Neprijatelj se branio svim raspoloživim sredstvima: granatama, automatskim oružjem i snajperima.

- Naša se skupina prebacivala iz jarka u jarak – priča Đuzel. – Prebacio sam se uspješno – stane s pričom i obriše suzu. – Onda se on izvio i ...

Dva su hica iz neumoljiva snajpera srušila Vinka Žužula Pašića na liticu grudobrana. Smrt je bila trenutna. Život se izgubio u ljepotama pogleda što s te litice puca na dubrovački kraj.