1.
Šetam ja tako, a što bih drugo, i razmišljam o
besmislu razmišljanja o besmislu, kad s druge strane ulice javlja mi se neki
tip: “ Dobar dan!” - a isti ja, pljunuti ja, ispovraćani ja.
2.
Šetam ja tako, razmišljam o tomu razmišlja li još
netko o besmislu razmišljanja o besmislu,
kad s druge strane ulice neki tip isti ja, pljunuti, ispovraćani ja, i
ja mu se javljam: “ Dobar dan!”
3.
Šetam ja tako, ne razmišljajući ni o čemu, pa ni o
tome kako je besmisleno razmišljati o besmislu razmišljanja o besmislu, i da
ću prijeći ulicu, kad vidim na jednom kraju tipa isti ja, a i na drugom kraju
ulice tip isti ja; i onaj prvi čudno gleda onog drugog i pozdravlja ga:
“Dobar dan!”
4.
Šetam tako i mislim se koji je od njih moj klon, a
koji klon mojeg klona. Ili sam zapravo ja klon, a jedan od one dvojica je onaj
pravi ja. Tko bi to više znao u ova današnja vremena, kada klonovi za klonom
niču kao kiša prije gljiva. Čak i oni za koje sam mislio da su različiti,
sad nalikuju jedan drugom kao jaje bijelom
bubregu. Svi govore isto, misle isto, govore da misle isto, misle da
govore isto...
5.
Ne znam, doista više ne znam jesam li ja još uvijek
ja, jesam li možda klon sebe samog, ili sam klon mojega klona. Da, takva su
vremena. Ni vi, dragi čitatelji, koliko god mislili da znate tko ste i što
ste, nemate pooojma tko ste, ni što ste. Jer, jednostavno, ako slučajno odskočite,
ako primijete da možda niste klon, da ne mislite kako oni govore, da ne
govorite kako oni misle, kako svi misle - onda ste u velikoj opasnosti. Ali, u
ovoj pričici potkala se jedna greškica, naime ne događa se ovo samo danas, to
se događalo kroz stoljeća, a događat će se i ubuduće. Uvijek. Molim?! Ništa
niste razumjeli?! Nisam ni ja, pa što!