Imotska krajina smjestila se iza planine Biokovo, na tromeđi Bosne i Hercegovine sa Dalmacijom. Zauzima prostor od oko 600 km 2 . Sa sjeveroistoka omeđena je bosansko - hercegovačkom granicom, na jugu je makarskim primorjem, a sa sjeverozapada sinjsko-omiškim prostorom. Nalazi se na nadmorskoj visini od 260 metara (Imotsko polje) do 440 metara (grad Imotski). Prostor Imotske krajine možemo podijeliti u tri prirodne cjeline: kraško područje uz obod polja, te prostrane kraške površine i uvale na širem prostoru - imotsko polje, kao veliko tektonsko ulegnuće, te planinski masiv Biokovo.

U tom golemom prostoru krša voda je izdubila i oblikovala obilje najraznovrsnijih oblika, među kojima predvladavaju fenomeni jezera. Njima Imotska krajina obiluje. Najbrojnija su suha jezera. Budući da se radi o izrazito vapnenačko - kraškom terenu, ovo je hidrografski siromašno područje. Vodene površine koncentrirane su na kraška jezera ( Modro i Crveno, Dva Oka, Prološko jezero, Galipovac, Knezovića jezero, Krenica, Jezerina itd.) koja se podzemnim tijekovima hrane vodom, te Prološko Blato i rijeka Vrljika, a povremeno i tijek rijeke Suvaje. Kraški predio Imotske krajine siromašan je vegetacijom, te predvladava nisko raslinje - makija, dok u brdskim predjelima ima šuma pretežno bjelogorice: hrast, grab i jasen. Ljudi se uglavnom bave uzgojom stoke.

Druga reljefna cjelina je Imotsko polje sa Prološkim blatom, te izvorišni i gornji tok rijeke Vrljike. Prološko Blato kao povremena i prirodna akumulacija kod visokog vodostaja prekriva dva kraška jezera Provaliju i Krenicu . Iz ove vodene površine strši otočić na kojem se nalaze ostaci nekadašnjeg franjevačkog samostana. Ovaj kompleks zanimljiv je više kao hidrografski fenomen, povoljan za lov i ribolov nego kao fenomen kraškog reljefa. Izvorišni dio Vrljike, osobit je po nizu kraških vrela i jezera (Dva Oka). Značaj ove rijeke je neprocijenjiv za Imotsko polje jer ga ona obilno natapa. Vrljika je inače poznata po rijetkoj endemskoj vrsti mekousne pastrve. Imotsko polje, gotovo je u cjelosti obrađeno, zasađeno pretežno vinovom lozom.

Planinski masiv Biokovo i njegove istaknute i dostupne točke predstavljaju izvanredne vidikovce. Svojevrstna atrakcija su pećine vječnog leda, ispod vrha sv. Jure . Biokovo je i obitavalište divokoza i muflona.

Veliki dio Imotske krajine u klimatskom pogledu je pod utjecajem mediteranske klimatske struje. To obilježje zahvaljuje reljefnim prilikama i otvorenosti prema dolini Neretve. Ovakva klima utječe na uspjevanje nekih izrazitih mediteranskih kultura (maslina, smokva, badem). Međutim, hladni prodori bure koji stižu preko Dinare, utječu bitno na klimatsku sliku posebno sjeveroistočnog dijela Krajine, te su tamo zime nešto oštrije.

Poznato je da je ovaj kraj bio naseljen još u doba neolitika. O tomu nam svjedoče brojni arheološki nalazi kamenih mlatova i sjekira (Grabovac, Vinjani) i jedna urna iz Slivna koja datira iz 1500. g. prije Krista.

Prvi narod koji je obitavao na ovom prostoru jesu Iliri. Iz tog razdoblja datiraju brojne gomile i gradine rasute diljem Imotske krajine. Bogata nalazišta iz tog vremena nađena su u Postranju i Sebišni . Oba nalazišta dala su pravo bogatstvo nalaza.

Dioniz sa svojom skupinom - reljef ; Ričice; 2. stoljeće	Ilirski nakit

Najpoznatije ilirsko naselje bilo je Setovia - Studenci , mjesto nedaleko Imotskog. Setovia je kao utvrda i vojno središte ilirskog plemena Delmata odigrala važnu ulogu u borbi Ilira i Rimljana. I sam car Oktavijan boravio je u ovim krajevima nadzirući te borbe, što potvrđuje od kakve je važnosti bila ova utvrda za daljnji tijek ratovanja. Nakon pokoravanja Ilira ovo područje postaje dio rimske provincije Dalmacije. Da bi ovaj kraj što bolje politički i gospodarski vezali uz ostala područja izgradili su mnoge puteve i ceste od kojih je većina i do danas u upotrebi. Podizali su logore i naselja za svoje veterane i koloniste. Jedan takav logor bio je u Prološcu o čemu svjedoči nadgrobna ploča podignuta pripadniku IX rimske legije. Tu je nađen i kameni reljef s likom Diane, božice lova iz 2. stoljeća, zatim kameni zapis posvećen Cereri, te drugi posvećen Trivijama, kao i kipić Fortune - Izide.

Najvažnije rimsko naselje bilo je na području današnjih Runovića (8 km od Imotskog). Tu je bio poznati rimski municipij Rus Novae , a bio je povezan s glavnom antičkom saobraćajnicom Salona - Novae - Narona . Treće važno mjesto je Lovreć odnosno rimski Tronum ili po nekim historičarima Ludrum , za koji se pretpostavlja da je porušen istovremeno kad i Salona.

Kršćanstvo se u ove krajeve rano proširilo, tako da iz tog vremena imamo nekoliko arheoloških nalazišta s ostacima ranokršćanskih crkava. Najznačajnija je ona na lokalitetu Bublin (Zmijavci) a koja datira koncem 5. st. To je bazilika koja je u sklopu imala i zgradu krstionice sa krsnim zdencem u obliku križa. U samoj bazilici nađen je još jedan zdenac manjih dimenzija, što ovu crkvu svrstava među rijetke primjere bazilika sa dvije krstionice. Imala je veoma bogatu kamenu dekoraciju oltarnih pregrada s reljefnim prikazom biblijskog motiva sv. Danijela u borbi s lavovima.

Bazilika u Zmijavcima	Krstionica bazilike iz Zmijavaca (5. st.)

Najnovija arheološka istraživanja potvrdila su postojanje još jedne starohrvatske crkvice i to u Prološcu, sagrađene na temeljima starije, ranokršćanske crkve.

Prodorom bosanske hereze (patarena) krajem 12. stoljeća, ili kako je još zovu bosanska vjera, ostavljen je trag u velikom broju stećaka. Imotski stećci imaju svoje osobitosti koje ih razlikuju od drugih pa i od onih u susjednoj Hercegovini. Ovi stećci imaju oznake godina pisane brojevima, pa je lako utvrditi vrijeme nastanka. Najviše ih je iz 14. i 15. stoljeća. Najbrojniji su oni iz Berinovca, Ciste, Lovreća, Lokvičića, Zagvozda.

Dolaskom Turaka (1493. g.) nastupaju velike promjene u životu ovdašnjeg puka. Imotski postaje važno vojno uporište i upravno središte. U Imotskom i po drugim mjestima obnavljaju se utvrde. Nakon posljednjeg tursko-mletačkog rata 1717. godine ovaj prostor dolazi pod vlast Mlečana koji utvrđuju Imotski kao isturenu točku prema granici s Turskom. Iz tog vremena datira sadašnja granica prema Hercegovini. Padom mlečana Imotska krajina dolazi pod vlast Austrije pa Francuske. Iz vremena francuske uprave sačuvana je cesta preko Turije, koja se i danas zove Napoleonova cesta. Nakon pada Napoleona Austrija ponovo zauzima Dalmaciju. U to vrijeme jača narodni pokret za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom. Među zaslužnim narodnjacima ističu se fra Rajmond Rudež, Ante Rossi i Mihovil Pavlinović. Tada je u Imotskom osnovana i jedna od najstarijih čitaonica u Dalmaciji 1868. godine. Ona je odigrala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu cijele krajine.

Vihor Prvog i Drugog sv. rata nije mimoišao ni ove krajeve. Velika su stradanja doživjeli ovdašnji ljudi zbog svojih nacionalnih i rodoljubnih ideja, a u sklopu toga i masovna iseljavanja koja su najizrazitija bila 50-tih i 60-tih godina. Danas je stanovništvo prepolovljeno, a mnoga domaćinstva ostala su pusta.

prof. Snježana Tonković