|
Zvonko Madunić : Križni put |
|||
|
1. Odlomak |
|||
|
Sve se odigralo tako munjevito. Kao da je netko isplanirao sav taj događaj. Silna se vojska sjatila na jedno mjesto, na proplanak iznad grada u noćnoj rasvjeti, dok je nebo obasjavala prava kiša bijelih svjetlećih raketa, što ih ispaljuje neka nevidljiva ruka, čiji je jedini zadatak razbiti ovu ustaljenu noćnu tišinu. - Braćo! - dopre iz nepoznata izvora s čela. - Predajmo se, ovo je engleska vojska. Ovdje je kraj našim mukama. Sad smo sigurni ispred neprijateljske partizanske vojske. I raspoloženje zavlada tijelima izmrcvarenih boraca, što su netom prije u borbama oko Dravograda imali priliku upoznati se sa svim strahotama ljudskog umiranja. - Samo hrabro! - bodrilo ih je. - Puške na jednu hrpu, potom mitraljeze, samokrese i onda redom ostalo oružje. Bez incidenta - šalje se od uha do uha iz nepoznata izvora. A grad dolje u dolini, u ovoj svibanjskoj noći, što svijetli svom svojom silinom, kao da mami te ljude da se naguraju u njegovu utrobu i ugriju se svjetlećim žaruljama. - Ante! - netko nadjača ustaljeno pozivanje na predaju oružja. - Ante M. - ponovo se probije do ušiju jednog mladića u sivoj uniformi. On se okrene, dok mu se smeđi čuperak, zaljuljan blagim vjetrićem, zanjiše ispod naherene sive kape, iznad čijeg širita, usplahiren odbljescima svjetlećih raketa, stajaše veliko slovo U čiji se jedan, lijevi krak, stisnuo, kao da se boji, plavog slova A, dok se desni, u istom tom odbljesku, nekako gotovo stapao s P slovom iznad njega. I dok je okretao glavu kako bi prepoznao stvaratelja glasa, sive su se hlače, sa crvenom crtom na vanjskim šavovima i plavim kožnim štitom između nogu, toliko zategnule da su se bogato izvezene smeđe čarape izvukle s cipela i tim kratkim detaljem poremetile iznimni sklad mladićeve odore. - Ante! - priđe mu deblji borac. - Šta je? - grčevito ga stegne rukama. - Viruješ li ti... Ante! - zovne ga gotovo bez vjere da ga ovaj sluša. - Viruješ li ti da se doista vraćamo kući. - Ja! Ja! - zbunjen odvrati Ante kroz zbijenu noćnu tminu. Sve je prekrila neka nepoznata tišina koja se uvlačila u tu noćnu prazninu po kojoj su, valja priznati, hodale sve te silne vojničke čizme koje su netom prije odložile svoje oružje. I bez obzira na masu ljudskih tjelesa, među njima nije bilo nikakvih razgovora, nikakve priče, nikakvih dodira. Kao da su se svi povukli u svoje ljušture i čekaju samo onaj trenutak u kojemu će se ovo stanje bez akcije rasplesti. I dok se šumom lagano provalačio hladniji zrak i svojom oštrinom počeo ljubiti njihova mlada, ali nedovoljno odjenuta tijela, iznova krene iz nepoznata izvora, od uha do uha: - Ne bojte se braćo! Sređeno je. Kući ... A kad se u tom općem metežu tišine prolomila ta riječ "kući", zaori sa svih strana: - Hvala ti blažena Djevice Marijo. Hvala vam svi sveci i svetice, idemo kući. - Kući! - odzvanja sa svih strana. A nakon toga, nastane opći metež. Izgledalo je kao da se skupilo more svatova ispred mladenkine kuće i svi se naguravaju oko nje u silnoj želji da baš oni, u trenutku kada ona prebaci kuću, uhvate jabuku i ponosito je razvlače među svjetinom koja ih zagledava, a oni se hvastaju baš tom činjenicom kako su je baš oni uhvatili. - U kolonu! Kolonu osmero reda - prekine započete radnje naredba iz nepoznata izvora. - U kolonu! Osmero red - podrhtava austrijsko tlo od tutnjave neidentificiranog izvora. I kolona krene u noćnu tminu. Poput dugačke gusjenice za koju se ne može odrediti ni kraj ni početak. Ni pokret ni doseg. ništa, samo tromo podizanje i spuštanje tvrdih đonova do negostoljubiva terena po kojemu kao da su se ugibali sitni grumeni bivšega blata. - Oprezno! - prošara šapat susjeda na susjedovo uho - Ne skreći izvan ruba ceste - prenese se u dubinu kolone. - Ne skreći s ruba ceste - krene od početka i nestane u daljini. I dok tišina osjetila kontrolira podizanje i spuštanje potpetica u prašnjavu cestu, nečije se truplo, tik do Antinih nogu stropoštalo u noćnu tamu. - Pao je! Netko je pao - gotovo brižno prošara priopćenje rubovima kolone. I opet, isti ritam, isto odstojanje, gotovo idealni osmero red stupa u jednom ritmu, uvježban po istom ključu: osam se ljevica podiglo, potom su im se vrhovi našli u prašini, dok je desnica bila gore u pravom kutu s trupom i onda novi ritam, lijeva - desna - lijeva. Odmjereno kao da netko šalje bezglasne naredbe: - I bez oružja mi smo respektabilna vojska. Mi smo .. - Oprezno! Važno je ne skrenuti s puta. Živ kući treba doći - hoda redovima. - Sve je minirano. Oprez! Isti je ritam, isto koračanje, tako jednolično i dosadno. Čak se i stasiti Ante razroko zabuljio u noćnu tišinu, možda uvjeren kako ga tamo, na kraju puta, u osami kućnog praga, na kraju malene seoske ulice, tik ispod litice gumna, čeka raznježena majka, koja mu je istina već davno umrla, ali on ju je tako žuđeno želio i nadao se da će se ta misao doista i dogoditi nakon ovoga ugodnog pješačenja. Radosnije podiže i spušta noge odjevene u one sive hlače, koje, uronjene u smeđe čarape, ne ljube više onako dostojanstveno vrhove crnih cipela. A kad je lagani vjetrić, što ga je proizvela daljina, prokrčio sebi put do njegove uredno ošišane kose, osjeti na lijevoj strani lica, točno na onoj koja je bila do ruba ceste, nečiji dah. Taj dodir roptanja i lica bijaše toliko strelovit da se naglo trgao iz svoje idile i stane očima tražiti izvor neočekivane topline. Potom, dok zaboravlja prijašnju ugodu, čuje, u uobičajenom ritmu miješanje ljudskih potpetica, rzanje konja s obje strane tijela. Ali nakon nekoliko trenutaka, mir se prvotnog ritma vrati u sad već sporiju kolonu i nastavi u uobičajenom ritmu. Sve dok: - Majku ti ustašku! - začuje se negdje tu nadohvat njegovih ušiju. - Drugovi! - uzvikne netko radosno. - Banda! - razazna glas mržnje. Ante prekrije uši kao da ih želi zaštititi od nečega što nikako nije želio, nije vjerovao da će se dogoditi. Hodao je bojažljivo, povijena vrata i opuštenih ramena, dugo i krotko, odbrojavajući te ružne glasove koje je netom prije čuo. I kad se gotovo uvjerio da je to samo obična noćna mora, skine ruke s ušiju a iz daljine mu u uho stanu dolijetati zvukovi štektanja mitraljeza. Onda muk pa novi naleti nepreglednog broja pohotnih zrna što raznašahu smrt. . A ritam ponovo krene u noć, rano svitanje, jutro u kojemu se sa svih strana, na desetak metara jedan od drugoga, na gizdavim konjima, u otrcanim, raznorodnim uniformama, s neobrijanim bradama, s strojnicama prebačenim preko prsiju iznad kojih su se, na neurednim kosama, izvijale troroge kape na čijim su prednjim stranama stajale crvene zvijezde petokrake. - Ustaše! - razdere se jedan s lijeve strane. - Šta je ustaše? Gotovo je! - nakrivi kapu i zabulji oči prema nekoj točki u koloni. Onda naglo zaustavi konja i drekne: - Stani, bando ustaška! - počeše se po glavurdi. - On će meni majku srbijanku - upre prst prema nijemoj gomili. - On! Crnokošuljaš! - stisne strojnicu čvršće u šake. - Stani bando kada kaže Mile - nasmiješi se toj vlastitoj imenici. - Deset! Vas deset! - upire prstom u ljude u koloni. - Van! poviče iz sveg grla. - Marš bre, van! Ponovo kolona, duga i dosadna. Nepregledna se uvlači u zavoj na čijoj sredini Ante u svojim ušima odbrojava deset pucnjeva iz samokresa, a novi, golobradi čovjek na konju viče: - Pjevajte, bando! - ciči od bijesa. - Pjevajte jer je odzvonilo vašoj Nezavisnoj Državi. Vašem poglavniku. Pjevajte! Kolona mirna hoda, ne osvrće se. - Nećeš! Jel' nećeš - zašuti kao da ispituje stanje među pješacima. - Nećeš jer spavaš - spazi kako jedan u koloni hoda zatvorenih očiju. - Na! Teška metalna drška pogodila je hodača po sredini čela, punim zamahom razularena jahača, i rasporila mu lubanju. Pade, a tijelo se ostade boriti sa smrću u tom rađanju novoga dana. Nekolicina prvih pohita mu u pomoć, ali ih zaustave pucnji iz strojnice dugokose partizanke na usplahirenom vrancu kojega je jahala. Kolona, samotna i još tiša, nastavi savladavati umor na već otežanim nogama. Ali ne za dugo, jer sprijeda odjeknu čitav niz rafalnih pražnjenja. Potom, nakon kraće tišine, isto se dogodi straga. Muk pa rafal, muk i tako nepregledan ritam što prijeteći ulijeva strah u poremećeni vojnički hod.
|
|||