XIX. nastavak "Križnog puta"

Koščati čovjek u smeđem habitu odgurne se o maleno, kameno vezište i barka krene od obale. Veslo, na kojemu je bio urezan natpis "ora", podigne se, i dok je desno, ono što ga ukrašava riječ "labora", izlazilo iz zelenkaste vode, lijevo se već spustilo u njezinu dubinu.

Šest mladića sjedne na jedan kraj brodice, a šestorica na drugi. Kad su se stražnjice udomile na drvenim klupama, šutnja zavlada u utrobi plovila. Čuli su se samo snažni zaveslaji koščata franjevca i cvrkut ptica s odredišta kojemu su plovili.

Ante, s isturenom glavom iznad ukrućenih prsiju, bulji čas u jedno, a onda u drugo veslo, koja, u skladnom ritmu, izranjaju i uranjaju u vodu. Toliko se zabuljio u taj detalj da se gotovo nije ni vraćao onoj ljepoti koja ga je obuzela kad se sa seljačkih kola skinuo na obali ispod negdašnje utvrde Kamičak, tamo, s miljevačkog dijela.

"Ora et labora!" - misaono kao da ponavlja dok zuri u izrezane natpise. - "Ora et labora!"

Toliko je puta čuo tu krilaticu, ali ona ga ponovo zapaljuje. Ta složenica dviju riječi na dva obična vesla.

"Ora et labora!" - pilji u lijevi, pa u desni dio barke.

Bol! Odjednom osjeti bol u predjelu lijeve jagodične kosti. Mehanički podigne ruku prema mjestu u koje se tako silovito zaletio neki vodeni kukac. Ali kad su početni trnci prošli i kad se bol samo pretvorila u ugodno češkanje po udarenom dijelu, on se više nije vraćao veslima nego se usredotoči prema cilju njihova plova.

Gotovo razvaljenih očiju obuhvati prvi detalj na obližnjem otočiću. Spusti oči u dno, a potom, mjerkajući, ustremi ih prema jednom od, prave množine, viornih jablanova.

"Savršena, obalo!" - kao da mu govori ozareno lice.

- Visovac! - prošapće tiho bucmastom mladiću pored sebe.

Ovaj samo kimne ovalnom glavom i podigne kažiprst preko usana. Ante shvati znak, obori glavu prema dnu barke i prepusti se unutarnjem miru. Stajao je tako u dubokoj kontemplativnosti sve dok nije začuo glas:

- Hvaljen Isus i Marija, novaci!

Plovilo zaustavi noga vozača - franjevca uprta u pristanišni kamen otočića na koji su doplovili. A gore, iznad njih, dok se još nisu stali penjati prema kopnu, okrugle glave, sa spuštenim šiškama, poput rimskog imperatora Cezara, nalakćen na slabo oguljeno drvo, činilo se breze, s jednom nogom postavljenom u lagani iskorak, sa šlapom od slabo odnjegovane ovčje kože, koja se vidjela ispod zadignutog habita, stajao je nasmiješeni fratar.

- Dobro došli u ime Isusa Krista - otvori usta,  a u njima se pojaviše biserno bijeli zubi.

Mladići ga pogledaše nemarno. Jedan se onako nevoljko uhvatio za lijevoga uha, drugi podigne kratko ošišanu glavu i, zjevnuvši, počeše se po zatiljku, treći žmirne okom prema svom susjednu, onako nezainteresirano. I dok je svatko na svoj način, u ovaj proljetni dan izlio pokoji znak lijenosti u atmosferu ugodnog dočeka ovdje na otočiću Visovcu, franjevac okrugle glave, koji ih je dočekao, ponovo namjesti donje i gornje usne u pozu osmjeha pa će:

- Slijedite me, molim! Braćo u Kristu!

Mladići  prihvatiše njegov poziv bez promjene već uhodana držanja. Lijeno i nezainteresirano, ali u granicama pristojnog i neuočljivog, krenuše za franjevcem, čija se figura visinom podudarala s većenom pridošlih mladića. Ipak, širina njegovih leđa, bez obzira što je muskulaturu skrivao ogromni habit, bila je znatno veća u odnosu na njihova, gotovo, krhka ramena. Ali za razliku od njih, koji su hodali gotovo goropadno, fratar je stisnuo širinu svojih ramena kako bi izgledao što prirodnije i skrušenije.

- Mlada braćo, - okrene se neposredno prije ulaza u veliku kamenu građevinu - sve ovo ovdje oko vas - raširi prste desnice usmjerujući je prema svim stranama otoka - sve je to dar Boga kroz prirodu i ljudski rad - zašuti na trenutak, a kad vidje kako su oni promijenili svoje prethodno držanje, doda: - Sve!

Posljednja riječ bila je izgovorena s toliko odmjerena naglaska na svako njezino slovo kao posebnost u cjelini, a istovremeno s toliko brige za nevidljive silnice koje ih povezuju da se morao steći utisak kako onaj koji izgovara tu riječ "sve" nije vješt orator - glumac, nego onaj koji ju izgovara i živi u ime nekoga tko je veći i važniji za ovaj svijet od njegove ovozemaljske mizernosti i poslušnosti.

- Dvanaest je soba, braćo! - kima zadovoljno ovalnom glavom u dugačkom hodniku. - Dvanaest! Po jedna za svakog budućeg brata - zašuti u čekanju nečega čega se iznenada sjetio. - U mir i tišinu, - prekine šutnju - u ime Boga živoga, želim vam. U mir i tišinu - razvlači usne u osmjeh. - do zajedničke molitve u 18 sati.

Nakon izgovorenog franjevac se okrenuo i za tili čas izgubio se kroz dugački hodnik. Mladići, koji su prije njegova nastupa djelovali onako nesređeno, nisu odavali nikakve znakove napetosti. Čelni iz  grupe otvori vrata prve sobe i nestane iza njih i tako redom njih jedanaest nakon njega. Hodnik ostade pust i pun tišine.

Našavši se sam u sobi skromnih dimenzija, s visokim bijelim stropom, Ante ispusti uzdah. "Rasterećen", nakon toga, pogledom obuhvati bijele plahte što su prekrivale drveni krevet jednostavne izrade. Nakon nekoliko trenutaka buljenja u njihovu bjelinu, mladić odvoji pogled i usmjeri ga prema drvenom stolu u čijoj je udubini, točno na sredini gornjega ruba, stajala bočica s tintom, a u sredini bijelo - crno pero neke oveće ptice. Ali njegove su oči već na novom objektu interesa - bijelom papiru, koji stoji točno na sredini stola, a pero i jedan urez na donjem dijelu drvene plohe, kao da mu čine nevidljivu simetralu. Prešavši površno i preko tog detalja, Ante se vrati razgledavanju ostalih dijelova sobe. Ali njih, osim malog drvenog raspela iznad uzglavlja, nije bilo. "Pobijedivši" za tako kratko vrijeme sve tajne nevelike prostorije, Ante priđe otvorenom prozoru, koji je gledao u ukrašeni vrt, brzo ga pređe pogledom, onda ga naglo preskoči i nađe se na kraju otoka. A kad mu i taj detalj postane dosadan on pogledom prijeđe dio rijeke i zadrža ga na mjestu s kojega je prije nepuni sat  i doplovio u …

- Slobodu! - izgledalo je da pomiče usne.

Napadnut tom riječju, suhonjavom mladiću iznenada stane igrati žilica na lijevom dijelu vrata. Toliko se ta pojava stala ritmički ponavljati da je u početku mamila mladićevu ruku neprestano prema titrajućem mjestu, a kada se ponavljanje treptaja nastavilo, on se odjednom stane štipati za vibrirajući dio, ali kad nije postigao efekt umirenja, stane škrgutati usnama, sav crven u licu. No, mišić je bez prestanka igrao i igrao. Zajapurio se taj u svom bjesomučnom nasrtaju na Antino strpljenje i ljulja li ga ljulja do granice izdržljivosti.

- Sloboda je kontrola - izleti mu gotovo nesuvislo.

Ali, umjesto pozitivnog efekta navedene konstatacije, žila na vratu ponovo zaigra u još kraćim intervalima nego prije. Onda se nakratko smiri, zašuti i, potom kad se učinilo da je konačno stala u svojemu dosadnom nasrtaju na mladićev sustav, ona odalami dva uzastopna nadizanja njegove zategnute kože, potom se umiri, pa ponovo razvuče ritmičko i dosadno kljucanje po njegovom narušenom miru.

- Stani! - izleti mu u trenutku dok je pogledom prelazio strmini obale s istočne strane otoka.

Žilica se ponovo raspojasa i zakuca dosadno, ali ritmički ujednačeno. Hvatajući izvor njezina uzroka, tako se možda nadao, Ante u jednom trenutku naglo prebaci oči sa spoja kopna i visovačkog jezera na dodir istoga i obale otoka.

- Dva svijeta! - izleti mu u naletu još jedne provokativne igre tika na vratu. - Bog i Sotona! Prebacuje oči s točke na otoku na točku na kopnu, s druge strane. - Mir i nemir!? - začuđeno konstatira.

Žila iznenada skoči u najnapetije stanje do tada, kao da je odjednom poludjela i sada želi pokazati svoj maksimum. Tuk, pa ponovo tuk, podigla se čineći ispod kože nered u stilu pravog napasnika. Ante se najprije uhvatio za nadignuti dio, ali kad se napad grča nije stišavao, on prekrije oči rukama, zabode kažiprst i srednjak u spoj kose i golog čela i ostade tako nekoliko trenutaka.

Tko zna koliko bi zamišljen stajao da nije čuo lagani cvrkut ptica na susjednom prozoru. Na novi podražaj, Ante bojažljivo razvuče prstenjak od kažiprsta, kako bi vidio tvorca lijepog pjeva, ali mu oko padne na prelijepo uređenu hortikulturu, čiji su uredno podšišani grmovi činili pravi, jednometarski labirint, dok su viorne trstike, koje su rasle uz sami zid samostana, gotovo stremile do prozora na prvom katu.

Ali grč, koji se nekoliko trenutaka umirio, ponovo razbukta svoju "maštu" i stane izvlačiti posljednje atome strpljenja iz mladićeva bića.

- Ćaća! - izusti u očaju.

Sad ga grč napadne još većom silinom. Toliko snažno se proširi vratom da se Anti u jednom trenutku nakrivi lijevi dio usne, a uz to, naglo mu sijevne u predjelu čela i probode ga po cijeloj nutrini prsnoga koša.

- Bože, moj! - izgovori mladić u strahu.

Grč je i dalje igrao u svoj svojoj silini, zato odluči naći smirenje u sjedanju na jednostavni krevet. I dok je napuštao prozor i primicao se stolu, primijeti kako na bijelom papiru, u njegovom lijevom gornjem kutu, stoji napisano: Bog je otac!

Prst desnice već je na sljepoočnici. Oči su usmjerene prema iznenada otkrivenom natpisu, a provokativno podrhtavanje žile u vratu kao da je u tome našlo protutežu s kojom će se boriti za pažnju ovoga ovdje tijela čiji je vlasnik brat - novak Ante.

Pero je uronjeno u tintu. Moždana kora je u naponu. Oči su uprte u prvu ispisanu riječ - Bog! Fiksacija i neučinkovitost, kroz savršenu tišinu, karakterizirale su taj trenutak. Antin napet pogled, nepomična ruka i prazni papir po kojemu se stvara sve veća mrlja plave tinte koja neumoljivo kapa s neučinkovita pera. Onda se on energično ustao, brzim pokretom ruke zgužvao umazani papir i bacio ga u malenu drvenu kutiju koja je stajala nadomak stolića.

Vrativši pogled od leta bačenog papirića, Ante zastane na novom, s novim natpisom: Bog je otac!. Ponovo pogled u bjelinu papira. Lagano opipavanje njegova rubnog dijela, a onda, kada se uvjerio kako taj nije jedini, brzo ga, sklopljenih očiju, prebaci na drugi kraj stola, a onda ga stane lagano opipavati prstima.

- Bog je otac! - izleti mu u prostor sobe.

Oči su otvorene i uprte u gornji lijevi kut novog papirića, potom u sljedeći, pa još jedan i opet u novi i novi. Pregledno je niz bijelih papira na kojima stoji savršena kopija samo riječi: Bog je otac!

Majko!

Ante se ohrabri i započne s pisanjem.

Pišem ti ono pismo - zastane na trenutak - jer znam kako će ga Bog predati tebi.

- Bog predati tebi! - izgovori.

Kažiprst nervozno kucka iznad napisanog dijela, a oči nepokretne fiksiraju riječi predati tebi. Onda se desnica naglo raširila i još brže skupila! Zgužvani papir je u košu. Mladić, s dlanovima uprtim u smeđu plohu, s prstima u podbratku, bulji u novi bjelinu papira.

Majko! Otišla si onda bez pozdrava. Bez onoga: zbogom sine moj!

Pisanje naglo prestane. Jedan krug na bijelom papiru stane bubriti. Ante mehanički podigne svoj ruku i rukavom habita obriše oči.

Sam sam, majko, sam!

Grč ga, na koji je potpuno zaboravio, ponovo stane provocirati.

Otac se, dok je djed bio živ, dobro nosio, a onda, kad više nije mogao gledati kako se braća i sestre "probijaju" kroz život, onako uz poštenjačinu, strica Tomislava, i on se propio i sada glavinja od nemila do nedraga, tražeći, ili bolje proseći za golu rakiju ili koji gutljaj vina. Žalosno je i to, draga majko, što se taj veliki čovjek, moj otac i tvoj suprug,  iz ovozemaljske perspektive gledano, nije propio radi sebe, radi toga što on nije mogao prehraniti obitelj. Ne, on jednostavno, nakon smrti strica Jere - don Mihovila, više nije imao nikoga tko bi mu stalno govorio:

- Ufaj se Ivane, ufaj! Ovde ti je muka zemaljska, a gori tvoja paćena žena koja je po meni kod Boga i koja se moli za tebe. Moli! - ponavljao bi stalno dobri stric Jere.

Ali kad je on umro, a otiša je na onaj svijet točno na Uskrs prošle - 1938. godine. Kažu: ko umre na Uskrs da se sigurno spasio. I pravo je draga majko, pravo! Da nije bilo moga "velikog" strica i njegovi veza kod svećenika koji su tajno podržavali Stjepana Radića i njegovu politiku, tko zna što bi se dogodilo sa mnom. Ovako, sjećam se da mi je kaza neposredno prije smrti:

- Umiren ti Ante Antišin, strikanov mali i velika nado Šarića loze, samo znadi i ravnaj se po ovoj: uvijek će za te stizat novci iz nepoznata izvora i to će biti Demaklov mač, Demaklov mač! Ante Antišin, nado Šarićevih. Ali ja ti ne mogu i neću reći odakle su ti novci, ali ako li se ikada sazna za njihov izvor…

Mladić zastane. Pogleda zadnju riječ, a onda se usredotoči na iduću rečenicu, koja mu je neumnoljivo nadirala u misao i već se gotovo stala izlijevati na papir, ali nešto kao da joj je komandiralo:

- Stani! Ne izlazi van.

Ante naglo podigne papir. Spremi pero u tintu i brižno uroni misao u ispisano. Čitao je dahćući od velikog uzbuđenja. Došavši do dijela teksta koji govori o podržavanju politike Stjepana Radića, spusti kažiprst desnice na čitani dio i stane ga oprezno vući ispod svakoga retka. Iznenada zaustavi započetu radnju, podigne glavu i zagleda se u raspelo iznad glave, zatim još jednom usmjeri pogled prema natpisu Stjepan Radić. Nije prošao ni trenutak vremena a dio teksta od Stjepan pa do kraja bio je iscrtan gustim naslagama tinte. Kad se uvjerio u potpunu nečitljivost precrtanoga, Ante zgužva papir i baci ga u drvenu kutiju.

Zvonko Madunić

U Šibeniku, 10. srpnja 2003.