|
Zvonko Madunić : Križni put |
|||
|
2. Odlomak |
|||
|
Dan već polako odbrojava dodire sunca i horizonta, koji ga potom omamljena stavlja ispod linije u čijem postupnom blijeđenju, neumoljivom i brzom, ljudi, stvari i pojave nestaju u zagrljaju pipaka mraka. I tek, kad se malko oslušne po toj neprozirnoj crnini, što poput aveti plaši, u njezinoj utrobi, kao tupi, ponoćni udarci prstiju u ravninu stola, odzvanjaju koraci ljudi u usiljenom maršu po cestama što su, prvotno sablasne i same, iznenada primile sve te nepregledne brojeve ljudskih đonova što iz trenutka u trenutak svojim zadanim oblicima remete prvotno uspostavljen sklad između svojih ograničenih dimenzija i umorom raširenih ljudskih stopala. Ante se, prije nego što je mrak ovladala trenutkom, nekako zabuljio u svoje cokule iz kojih kao da su mu do očiju dolazili nekakvi čudni signali i prisiljavali ga da nakratko zaboravi sve one jauke što su se iz trenutka u trenutak sve jače i jače prenosili s prednje i stražnje strane i činili ovo putovanje nekako napetim i punim smrtonosnog grča što se samo pojačavao onim, sve učestalijim štektanjima strojnica čiji su zvukovi iznenada navaljivali i potom, nakratko ostavljali u tišini njegove uči, a onda ponovno očitovanje u nekom još bjesnijem nasrtaju na tek prispjelu tišinu u njegovim već ionako napetim ušima. Buljeći tako u vrhove cipela, što su mu donosile različite odbljeske, stane se naginjati na sve strane kao da lovi kut iz kojega će, bar je tako izgledalo, uhvati razlog zbog kojega se bljesak s vrha desne cipele jasnije vidio nego onaj s lijeve, i pored činjenice kako su i jedna i druga, nakon ovoliko prijeđenih kilometara, uz ovakav jureći tempo i pri toliko slaboj svijetlosti, bile u istoj poziciji te nije bio nikakav razlog zbog kojega je Ante vidio ta dva različita bljeska. Ali on se toliko zabuljio u taj svoj već pomalo otežali hod, mijenjajući bez prestanka kut iz kojega je od očiju prema vrhovima obuće tekla ta za njega zbunjujuća linija s različitim odbljeskom za koji kao da nikako nije mogao naći neko valjano obrazloženje. - Odmor! – iznenada nečiji teški glas s visoka promijeni kut i objekt njegova gledanja. – 'Ajte fašisti odmorite vaša tela na putu prema dragoj, mrtvoj Nezavisnoj – gromoglasno se smijao čovjek iz mraka. – 'Ajte ustaše! Vreme je za jedanac, a posle na krkljanac. Zarobljenici šutke primiše deranje čovjeka na uznemirenu konju. Većina ih zaleže u travu kao da su došli ovdje kako bi baš u ovom prostoru i vremenu našla smiraj u noći s vlažnim i negostoljubivim terenom. - Braćo! – Ante čuje lagano šaptanje u noćnoj tišini. Protrlja svoje snene i otežale oči na to lagano šaputanje. I kad su iskričave zvijezde, što ih proizvede pritisnute očne jabučice, nestale, stanu kroz gustoću mraka nazirati siluete koje su pipajući hodale između prave hrpe opruženih ljudskih tijela. - Hrane! – registrira još jedno šaputanje. – Ima li tko hrane? Mehanički se uhvati za leđa i stane s njih svlačiti zavežljaj. Pipao ga je poput majke koja se trgne iz noćne more te brižno traži je li joj taj ružni san, što ju je do tada proganjao, ugrozio voljeno čedo koje spava tu u njezinoj blizini. - Malo zobi, konzerva i riže – usudi se izgovoriti u mrak. - Ti reče ono o hrani? – već ga opkoli prava šuma ljudi s ispruženim rukama. - Brate! – pipaše ga neki prsti po dijelovima tijela. On zavuče ruku u zavežljaj što ga je držao u krilu. Nakon nekoliko trenutaka, pošto je prethodno pružao nešto rukama oko sebe, više nije bio okružen ljudima, čuo je samo uporno, ritmičko ili isprekidano hrkanje koje mu, bar je tako izgledalo, toliko oteža očne kapke da se u jednom trenutku okrenuo na lijevu stranu i bez imalo sustezanja zabio glavu u mokru i hladnu travu. Više ništa nije čuo. Kao da je ono uobičajeno odzvanjanje neprekidnih rafala, što se ponavljalo u pravilnom ritmu, toliko sraslo s njim da se potpuno stopio s mirisom ustaljenog znoja krvavih nogu čiji su ranjeni prsti virili iz mnogobrojnih poderanih vojničkih cokula. Ali onda, kad je gotovo izgledalo kako se nitko od zaspalih ionako neće tako lagano probuditi, odjekne tresak razbijene boce. A kad je njezin bivši vlasnik zapazio kako to nije promijenilo stanje među zaspalim zarobljenicima, pokuša pjevati: - Svaki partizan zna gde je sreća ta? Tamo gde čeka staljinka mlada. K'o zlato kosa joj sja – prodere se glasnije. – Staljinkjo! Staljinko! Staljinko! – ponavljao je. – Moja partijko! – zastane na kratko i zagleda se prema svjetlijem dijelu horizonta, a onda stane ponavljati: - Tamo gde čeka staljinka mlada. - Drug Vaso pijeva kao pravi slavuj – smijala se dugonji na konju žena čije su velike grudi podrhtavale u ritmu konjskih pokreta. – I titovka, druže Vaso i titovka! – naceri svoje usne s krezubom pozadinom prema zacrvenjenom partizanu koji se kreveljio na uznemirenu konju. Iznenada prostrana ploha polja izdubi svoju ravninu i postade poput uznemirene morske površine na koju su, iz njezine dubine, izletjele prave hrpe lopti koje su čekale baš taj trenutak da se odvoje u ubrzanom ritmu i iziđu na, do tada, mirnu površinu. A onda, kad je onaj koji ih je prisilio da se podignu, poslao drugi rafal prema njima, krv stade prskati iz nekih glava, a one, probijene i unakažene, ostadoše nepomične i same jer su ljudi, bunovni i tromi, vođeni voljom za spasom pobjegli glavom bez obzira ispred pomahnitala sijača neprestanog umiranja. Začas su ih ponovo stjerali u red. Sad je prašnjavom cestom, u nepreglednoj koloni, s različitim podizanjima i spuštanjima nogu, u poremećenom skladu, s izderanom obućom, s otežanim, otečenim i krvavim nogama, u prašnjavim, ali još uvijek u dobrom stanju, vojničkim odijelima, stupao četverored. Bez ritma, bez logike, stihijski su se probijali ljudi između uobičajenog, umornog hodanja, kao da traže nekakvu utjehu u tom nadziranom odlasku u nepoznato. - Ante! Čuvši glas iza sebe, osvrne se i ugleda dvojicu ljudi kako mu se osmjehuju. - Rodijaci moji! – poleti im u susret. Neobrijane obraze dodirnuše tople usne i oni se pretvoriše u mala polja crvenila. A onda, kad je ljubljene rođaka završilo, visoki čovjek, koštunjava lica, što hodaše s Antine desne strane, zabrinuto ga upozori: - Ante! – oštro ga ugrabi za vojničku bluzu. – Čovjek, pada! Gospodin u oker odjelu, uz sunce što je u ovo svibanjsko jutro neumoljivo pržilo sve oko sebe, sa šeširom na glavi, s žućkastom kravatom na bijeloj košulji s oštrom kragnom koja je prekrivala obruč kravate, s otkopčanim gornjim dugmetom, vrtoglavo je, u besvjesnom stanju, padao prema neravnoj plohi ceste koja je bila zasute pravom maglom prašine što su je podigle deseci tisuća nogu što prolažahu u tom ritmu nametnutom od tih ljudi na konjima u čijim zagrljajima, a što je povećavalo njihovu usplahirenu razdražljivost, drhtaše neumoljive njemačke strojnice. - Majke mi Vasilije, moj bolje prži od tvoga – dobacivao je dugački mladić s jednog kraja četveroreda, onome na drugoj strani. - Đe ćeš da probavaš prije same zore – upozori ga onaj s druge. - Ajde bando ustaška, teraj svoje otežalo dupe – dovikuje prvi. – Poglavnik je u begu sa zlatom, a vi u jadu i rasulu – hvata strojnicu. - Nemoj bolan, svetoga ti Save – odgovori drugi, te ukipi pogled u daljinu. – Viđu, viđu ustašije – otegne slovo j i nagura prst u lijevu sljepoočnicu kao da intenzivno razmišlja. – 'Ej, ti! – a kad vidje da ga nitko ne gleda. – Ti sa plavim AP na kapi! – zbunjen. – A čija li ti je to na ludari? – viče jer ga opet nitko ne gleda. – Ej ti! Ti, ustašo, đeteta ti nerođena! Ti što branaš tog starog ustaškog govnara – gurka Antu cijevi od puške u onaj dio ramena koji je do ruba kolone. - Molim! Izvolite! – pogleda ga kao da je ovaj činovnik a on onaj koji traži svoje pravo. - Lupežino, ustaška! – opali ga kundakom po leđima. Ante se zaljulja, zanjiše, poput klasa na vjetru. Toliko je udarac poremetio njegovo pravilno držanje da mu se u jednom trenutku učinilo kako će se stropoštati i ostati ležati tu uz rub prolazeće kolone. Ali onda, dok je desna noga, na kojoj se ponovo zorno ocrtavao svijetli vrh, gubila osjećaj čvrstine ceste, Antin pogled padne na klonulu glavu čovjeka kojega je vukao zajedno sa svojim visokim susjedom. - Žderi! – kipti konjanik! – Žderi, ujo! Žderi! – maše mu s cijevi oko glave. Ante ga zabezeknuto pogleda. A kad mu zurenje u razularena konjanika postade zamorno, jer ništa nije mogao shvatiti, ukipi se na mjestu, kružeći očima po obližnjoj šumi kao da u njezinoj nutrini traži nekakav spas iz ove situacije. Vidjevši kako zarobljenik ne razumije što mu on želi reći, čovjek sa trorogom kapom, na čijoj prednjoj strani čučaše zvijezda petokraka, zagrmi iz svega glasa: - Nju! – upre prstu u metalni znak slova U koji stajaše na Antinoj kapi. Ovaj ne odgovori ništa, samo mehanički podigne ruku prema vrhu kape i na njezinoj sredini opipa metalni znak. Dirao ga je tako nekoliko trenutaka a onda, kad je postao svjestan situacije u kojoj se našao, onako blijed i iznenađen, pokuša smiješkom umilostiviti mladića na konju. - Žderi, mamicu ti! – sikće ovaj. - Poslušaj ga! Spasi glavu – molećivim glasom govori čovjek kojega su vukli između ruku. – Živi u ime ideala. U ime ... – ne nastavi započetu misao. Spustio je glavu i utonuo u besvjesno stanje. - Žderi! – stišće konjanik strojnicu. Ante prepusti onesviješćenog svom dugačkom suputniku, skine kapu s glave, odvije znak s njezine sredine, pogleda prema nebu, onda prema svom naredbodavcu i onda, kad nije vidio nikakvu promjenu u svim tim traženjima s kojima bi podigao vlastite nade, pokuša čvrsto zariti zube u sivkasti metal. - Žderi, ustašo! Žderi! Tjerani je već pretrpio prve neugodne trnce koji se događaju u onom trenutku dok zubna caklina, u jezivom ritmu, pokušava probiti debeli metal. I kad mu to nikako nije uspijevalo, on molećivo, blijed kao krpa, pogleda nalogodavca, kao da se pita: «Ima li nade za oprost. Za poštedu zbog nemogućnosti za izvršenje započetoga.» - Lomi i gutaj, ustašo! – cikne konjanik. - Gutaj ili ću ga – probio je prvi red četveroreda i zabio vrh oružja u glavu čovjeka kojega je vukao Antin pratitelj. – Lomi ili ode još jedna ustaška glava. Lomi i žderi – derao se svom svojom silinom. - Jedi sine, molim te – starac je smogao snage da mu prošapće. – Jedi u ime nade. Ante stisne zubima metal, snagom svih usnih mišića. Snagom želje da preživi tu prijetnju koja mu se iznenada nadvila nad glavom. Krv šikne i stane poput vodoskoka padati po zaprašenoj uniformi. Onda se komadić oslobodi rupe u usnici i stane se strmoglavljivati prema jednjaku, parajući njegove stjenke. - Pišaš krv! Je li!? – sretna osmjeha tjerao je u veseli kas konja konjanik. – Žderi dalje, drugi krak – ponovo mu prijeti s cijevi. - Molim te mladiću, pokušaj – tiho mu šapće gospodin u oker odijelu. Ante stisne zube. Zabode oči u jednu daleku točku u nebeskom horizontu, pogleda blago razularena konjanika i navali na desni krak slova U. Uskoro je taj već propadao kroz krvavo ždrijelo. Potom, kad je u sebe ugurao pola bombe sa znaka na kojoj je stajao hrvatski grb, uhvati se za trbuh iz kojega je vani navirala prava rijeka krvi, poput lave pri vulkanskom aktiviranju, padala je i nestajala u prašini što su je stvarale prolazeće zarobljeničke čizme. I baš kad su bol i sram stali dosezati vrhunac svoje međusobne igre, Ante osjeti lagano dolaženje nečijeg slabašnog glasa: - Daj i meni jedan komad. Čuvši to, nagura u ždrijelo posljednje ostatke grba, bombe na kojoj je ovaj stajao i donjeg ruba slova U. Onda je osjetio težinu u želucu. Potom je nešto krenulo ždrijelom prema izlazu. Ante se uhvatio za trbuh i počeo padati prema prašnjavoj zemlji, po čijoj površini, u nemilosrdnom i nametnutom ritmu, na desetke tisuća poderanih cipela ili bosih, krvavih nogu čeka baš taj trenutak kako bi još jednom svoj dodir završile u nekom mekom, mesnatom osloncu.
E-mail: zvonko.madunić@si.tel.hr
U Šibeniku, 1. travnja 2001.
|
|||