XXIV. nastavak

U vrtlogu rata

Počelo je od siverićke strane. U početku bijaše vedro ka caka, a onda stadoše izbijati bijeli oblaci. Plutali su raštrkani po nebu, jedan po jedan, tako nehajno da se kasnije nitko i nije osvrtao na njih. 

Sunce toga dana zarana povede svoju upornu bitku s prohladnom zorom i već oko desete ure, bumbari stadoše svojim zućkasto - crnim dlakavim tijelima oblijetati dobrano rascvjetalo drveće, ispod kojega su djeca tepila kada će na zemlju pasti pokoja zelena buba - gundevalj, kako bi ih potom zavezali za nožicu i jurcali iza njih niz ulicu i uz ulicu.

I dok se igra sve više zahuktavala, prašnjavim putem, koji vodi prema selu, pogrbljeni od tereta posla, vraćali su se ljudi iz polja. Mlade žene , koje nisu bile natovarene travom, nosile su   makinje na leđima. Uz njih, obično s njihove desne strane, hoda čovjek srednjih godina - svekar im, s lulom u ljevici i štapom u desnici, o koji se oslanjao.

Onda u daljini zatutnji, a oni pojedinačni oblaci udružiše se u kompaktnu masu i svojim sivilom stadoše prijetiti plavetnilu, koje se plašljivo smanjivalo. A kada sivi oblaci sasvim prekriše nebo, po njegovoj sredini "razreže" takav bljesak munje da se na trenutak učinilo kako su njezini krakovi prepolovili nebo nad Ružićem  na dva dijela.

Začas su po mokrim putovima i  barama  udarci teških kišnih kapi nakratko podizali glib ili vodu u minijaturne vodoskoke i tako u očima ljudi, koji su to promatrali kroz okna prozora, izazivali kratkotrajna vizualna uzbuđenja. Ali kad se oko, naviklo na te udare, moglo vratiti uobičajenim zbivanjima, glas prekine tišinu:

- 'Judi! - započinje priču tridesettrogodišnjek suhonjavih usana. - Započelo je jako kišovito proliće, - počeše se po prorijeđenoj, smeđoj kosi. - Ako kiša nastavi i u prvoj fazi lita, a onda udare suše, čeka nas prava navala.

Muškarci, koji su sjedili za stolovima u velikom prostoru gostionice, a došli su ovdje neposredno prije početka pravoga proloma oblaka, nisu se ni osvrtali na govor čovjeka.

- Sitite se sličnih vrimena nakon kojih je sve ljudsko u našen selu padalo ka' snopje, a po narodu su sipali kinin, a po vodan arsenov prašak, pertoulje i naphtu - zastane u želji da šutnjom iznudi njihovo slušanje. - 'Judi! - razočarano drekne

- Tako je i tvoja, - iznenada ustane starac od svojih osamdesetak godina - pokoj joj duši, že…

Na ove riječi kartaši, pijači vina i rakije, stajači kraj prozora, a i sam gostioničar, čovjek od svojih četrdesetak godina, s velikim trbuhom ispred sebe, prekinuše već započete radnje i usmjeriše poglede prema govorniku.

- Znamo mi Ilija da se ti, svaka ti čast, donio i one ribice - zamisli se lijepi, mladi govornik rumena lica. - One… Znaš li ti Skejo kako su se ono zvale te ribice - usmjeri oči prema gostioničaru i napravi zamišljen izraz.

Ovaj samo nehajno kimne glavom, prođe slobodnom ljevicom preko gotovo ćelavog tjemena, čvršće stegne pliticu na kojoj su stajale čaše vina, užme ramenima i nastavi svoj siguran hod između stolova.

- Gambuzije, Petre! Gambuzije! - veselo poskoči govornik.

- Sićan se da su se toliko nakotile da se od nji nije ni dno Čikole vidilo - nastavi mladić. - Te godine nije bilo ni jednog komarca i unda …

Nakratko se u prostor gostionice unese tišina. Čuli su se samo udarci kopita konja, koji su prošli cestom, odvodeći natovarena kola trave pored građevina od bijela kamena, s druge strane ceste.

- Toliko i se iskotilo - govorniku se ukazaše bore na čelu - da su pojile sve ličinke komarca - zastane. - Sićan se da se - podigne prst i usmjeri ga prema srednjoj građevini preko puta  - u Higijenskoj stanici …

 Iznenadni, zaglušujući prasak zaustavi govor.

- 'Judi! - dopre izvana.

- 'Judi! - kao da svuda odzvanja.

- Grom udari jablan kraj Bojčića gostione. Grom! - odzvanja u ušima ljudi.

Gostioničar, zabrinuta lica, mehanički napravi znak križa, a gosti nahrupiše van. Samo je govornik ostao kraj svoga stola, raskoračenih nogu, s podignutim izduženim podbratkom, žustro gestikulirajući.

- Jele, moja! - zanio se u vlastitim riječima. - Jele, moja! Veliki je broj oni, - upre prst, kao da nekome priopćuje svoje misli - znaš, koji se, prije nego što dođu k dokturu, ka' i ti …

Novi udar groma odjekne u daljini. Govornik se strese, skupi noge, napravi zamišljen pogled, priđe velikom drvenom šanku, koji je stajao paralelno s izlaznim vratima, brzim pokretom ruke uzme stožastu bocu, prozirna sadržaja, zubima izvadi plutani čep, podigne odvažno bocu u pravcu očiju, zanjiše je, škiljeći na lijevo i onda, kad se uvjerio da je prilično puna, stavi njezin grlić u usta i zadovoljna pogleda stane piti.

… najprije se liče pićen vina, - izgovara u zanosu - pićen petrolija, pićen rastopljenog puščanog praha, kremon na dlane, raskrižanon žabon - naglo podigne prst ljevice - Tako je, - gotovo izgubi ravnotežu - raskrižanon žabon na potplate, krumpiron na čelo, - pljusne se po čelu -  pijavicon na debelo -  guzno meso, jajin na leđa, rasčetvorenin vrapcen na bokove, - stanu mu se vlažiti oči. - Jele, moja! - krikne. - odrzanin uvon crne mačke na čelo, čudotvornin kamenje sa Svilaje i zmijinin srcen na prsin - proguta pljuvačku u grlu. - Jele, m…

- Ante je.

Jasno izgovoreno ime prekine Iliju u monologu.

- Ludi je Ante, tamo! - ponovo dopre mladenački glas. - Ante je bio kraj svog drveta, s glavon nageton na jednu stranu - čulo se gotovo veselo.

Govornik zašuti. Napravi zamišljen izraz lica. Ostavi bocu na šanku. Mehanički rukom pređe preko slabe kose, a onda, kad netko ponovi već najavljeno ime, on jurne iz gostionice.

Trči čovjek glibavim poljem, kao sumanut i ne osvrćući se što je, paralelno uz njegovu liniju trčanja makadamska cesta, boreći se da mu opanci ne ostanu u blatu. Ali što se više približavao označenu drvetu, češće je upadao u glib. A kad je prvi opanak ostao u kaljuži, on samo brže izvuče tešku nogu i uz veliki napor jurne naprijed. Onda mu i drugi opanak ostane u kaljuži a on još upornije nastavi borbu s glibavim preprekama. Ipak, poteškoće su uskoro prestale, jer mu je tvrđi teren, preko puta kuće nesvakidašnje vanjštine, slične engleskim utvrdama iz neoromantizma, s velikom balustradom na katu, omogućio da bez poteškoća, preskoči drvenu ogradu i nađe se nadomak dugajlije koji je, s vratom nakrivljenim na jednu stranu, buljio u nepoznatu točku.

- Brate! - vikne došljak.

- Ovdje sam - odvrati vitki mladić.

- Grom te je!? - zadihano će pridošlica.

- Grom! - u čudu će naslonjeni.

- Maloprije je udario u tvoje drvo -  nabire čelo.

- Molitva je bila jača - nasmije se, a crne obrve se nadviju nad plave oči. - Bog mi nije dao da čujem taj glas, nije! - sklopi ruke i prekrije palac palcem.

- Ante! - dometne mu niži čovjek.

- Ilija! - osmjehne se Ante. - Bog je sa mnom, Ilija! Bog! - nasmije se. - Slušaj ga i biti će ti lijepo, Ilija. Slušaj!

Ali razgovor bijaše prekinut jer se oko stabla već stala skupljati svjetina, ona iz gostionice zapadno i istočno od drveta, kao prvi pristigli, i ljudi iz kuća sa sjeverne strane velikih bijelih građevina. Svrstani tako u dva suprotna, paralelna reda, većina ih je začuđeno vrtjela glavom, u čudu upirući ruke prema mladiću kraj drveta.

Onda je netko, u toj stisci, izgovorio:

- Dolazi, Mara! Dolazi, Mara!

Te su riječi, iako dobronamjerno izgovorene, unijele pravu pomutnju u redove "zapadnih" promatrača. Prvi gest napravi starac, koji je do tada nezainteresirano promatrao prizor ispod drveta, ali kad je bilo spomenuto ime djevojke, on isturi svoje suhonjave ruke i stane se  probijati kroz zapadnu gomilu. Kad se našao desetak metara od drveta. započne:

- Propali pope, raspope! - grme stara usta. - Đavle! Rađe ću joj odrzati obe noge, nego je leći u tvoju postelju - maše štapom iznad glave.

Uočivši geste starca, mladić kraj drveta se ispravi, prekriži se i nestane iza drveta. I dok su strasti između dvaju tabora rasle, dugajlija je nestao iz vidokruga.

- Čudan je, gazda Mlakonja! Čudan, - ugiba ramena Ilija, obraćajući se starcu. - ali nije lud, nije! - osmjehuje se. - Nije i, molin vas, - priđe starcu i stane ga tapkati po ramenu - nemojte ga zvati da je lud - oštrije će.

Najednom se starcu, uz bljedoću lica koju posjeduju ljudi u njegovim godinama, naglo pojavi rumenilo, a onda, dok su svi bili zatečeni promjenom, on skoči prema Iliji:

- Ja ću tebe - gotovo jurne u bijesu.

Ilija mehanički podigne ruku da se obrani od nasrtaja starca, ali ga ovaj zaobiđe i uputi se prema gomili koja je stajala bliže Skejinoj gostionici.

- Ja ću tebe izrode kuće moje, izrode! - maše štapom iznad nepomične, zbunjene gomile. - Za piz… u …

Suočen sa sve nabrušenijim pogledima zbijenih ljudi, starac naglo spusti štap, skine crnu kapu sa malenim štitnikom, izvrne udubljeni dio prema gore i prodere se:

- Za onon stvari pa u tuđi tor - snažno udara desnicom u vodu lokve na kojoj stoji.

Razbješnjeli starac i zbijena gomila ljudi ispred njega, a uvrede s njegove strane pljušte prema jednom od njih. Onda taj, koji je izvrijeđan, razgrne gomilu svojim mladenačkim rukama, pa će:

- Ćaća! - nakupe mu se oči suzama. - Ja je volin.

Mučno je stanje. Jedna riječ i velika neizvjesnost. Tajac i iščekivanje. Prvi gest napravi Ilija. On kimne glavom na znak odobravanja, ali gomila na "njegovoj" strani, vikne:

- Auuuu - odzvanja Petrovim poljem. - Podsuknju bi, podsuknju bi!

I dva se tabora za trenutak ujediniše u svojim istupima, jer onaj drugi prihvati:

- Pripizda bi pod suknju, pripizda bi pod suknju.

Našavši se bez zaštite, mladić pogne glavu, zabaci gustu crnu kosu na lijevu stranu, okrene se na desno i promrmlja:

- Tko san!?

I dok je on između Higijenske stanice i škole izmicao radoznalim pogledima, starac podigne štap u smjeru druge osobe:

- Sad i ti - pokušava biti oštar. - Mare, moja! - oči se nakupiše suzama. - I ti si došla - gotovo joj tepa.

Vitka djevojka na trenutak ostade zatečena starčevim obraćanjem, a onda odlučno podigne svoju pravilnu glavicu, na čijem obrazu zaigra umiljat osmjeh, nadme velike grudi, pa će nježno:

- Grom je … - izgovori nestrpljivo.

- Udario je - odgovori starac.

- Ćaća, - bujne usne se napnu u svoj maksimum - nnneeettkkoo - pokušava izgovoriti.

- Ante Antišin je bio tute - dobaci zapadna gomila podrugljivo.

Djevojka pokuša izgovoriti novi upit, ali prostor, na kojemu je stajala ne primi glas iz njezinih usta.

- Svi su živi i zdravi, ćeri! Svi! - umiljato će starac. - Svi!

- I raspop, kojem bi dala svoje gaćice, i on je živ - dovikne netko iz istočne gomile. - Živ!

Starac obori pogled, spusti  vrh štapa u blatnjavu zemlju, podigne štitnik kape visoko iznad čela, pa će djevojci:

- Iđi, kući, nado moja. Iđi, kući! Tvoje vrime dolazi i valjati će poniti zastavu spasa - podigao je podbradak, kao da uživa u proročanstvu vlastitih riječi.

Djevojka se blago nakloni prema ocu, potom napravi istu radnju prema zapadnoj i istočnoj gomili i zamače između dviju građevina od bijelog kamena u pravcu sela.

Onda se u prazni prostor između dviju skupina unese tišina, toliko napadna da su te dvije skupine izgledale poput velike nepremostive prepreke sačinjene od prastarih mumija, bez unutrašnjosti, koje su se slučajno našle tu, na ovom ravnom, ali blatnjavom podiju.

Odjednom bljesak munje razbi na trenutak sivilo ispod teških tamnih oblaka, a jeka groma , koji se vjerojatno zabio negdje u blizini, pokrene pravi pljusak. Trenutak nakon toga, onih "mumija", zapadnih i istočnih, više nije bilo, a hrpe ljudi slijevale su se prema Skejinoj ili Bojčićevoj gostionici.

U Šibeniku, 11. siječnja 2004.