IX. nastavak «Križnog puta»

Onda je vrijeme stalo okretati svoje stranice i sve više i više uvlačiti nespokojstvo u ovu veliku obitelj, koja je, uz sve siromaštvo što vladaše u Dalmatinskoj zagori, u ovo, poslijeratno vrijeme, ipak, ponajviše zahvaljujući Antiši, koji se kao osamnaestogodišnjak vratio iz «Velike Amerike», kako je kazivao uvijek u priči, i:

- Ni gaća uni ne bi imali da in nisan ja... – zašuti bi jer se nije volio hvaliti. – I pokojni mi ćaća Petar – napunio bi oči suzama. – I pokojni mi ćaća Petar – tresao bi glavom. – A tek una...

Nalaktio bi se na stroj za pisanje i dugo ga, gotovo mehanički, ali s puno nježnosti, brisao blistavo bijelom krpom.

- Tomo! – uvijek bi viknuo kroz odškrinute grilje na prozorima.

A kad bi mu tišina odgovorila mukom, on bi, ali sada puno silnije nego prvi put, viknuo:

- Stara! Stara!

Nakon tog njegova zazivanja, ispod prozora tek nanovo izgrađena kata kuće velikih dimenzija, u crnoj haljini, koja u svom  donjem dijelu, onom što prekriva noge, uz nabore što linearno padaju prema podu, gotovo kao da ima obod u sebe, bijaše obučena starica. A iznad te haljine, od pasa pa na niže, u izlizanoj plavoj nijansi, velika pregača, s uvijek nabubrenim džepom na svom lijevom dijelu. Nasuprot toj raskošnosti donjega, gornji se dio, s već gotovo usahlim grudima, uz priljubljenost crne haljine, na koju se isto tako stisnula jedna suknena, crna vesta, činio znatno skromniji i tako, uz svu gizdavost s kojom je starica hodala, uz crnu maramu s zagasitim ružama na njezinim krajevima, u toj starici prikazivao ispaćenu, ožalošćenu i poslušnu ženu na kojoj:

- Počiva sva kuća moja – izustio je u polutami sobe Antiša kad ju je vidio kako dolazi pod prozor. – Stara! – otvara škure.

Ona izvije vrat prema prostoru njegove tišine i zagleda se svojim smeđim očima u njegovu blijedu put.

- Kaži! – reče, dok joj se oko usana nakupljaše nove bore.

- Tomo! Di je Tomo!

- Oša je na Petričevinu. Poliju Antiša, poliju!

- I još nisu došli? – razvuče on oči od iznenađenja. – Nji dva i još nisu došli – zastane kao da ispipava njezinu šutnju.

- Jedna je makinja stari, jedna. Došla je Stipanova žena kazat da je ....

- Šta je? Stara! – razliježe se lipanjskom širinom. – Šta je stara, sutrašnjeg ti Petrova? Šta i' nema? Još danas i više nema u poje, nema! A! – zine i zabulji se u ženu odozgo.

- Kad ju je Ivan stavija na kamenicu, kaže mi Stipanova žena, otpala joj cila liva strana – zagleda se u njegov položaj. – Stari! – stadoše joj se navlačiti suze na oči. – Bio je sav mokar. Antiša moj! – sklopi ruke i podigne ih prema nebu.

Onda zavlada šutnja. Ona se ukipila i drži ruke u adorirajućem položaju, a lice joj, u zanosu unutarnjeg mira, odašilje neke, gotovo nevidljive, tikove. Dok je Antiša odozgo, iz svoje perspektive, hlada sobe s debelim zidovima i nesnošljive lipanjske sparine što je sve žešće navirala, još uvijek s nejasnom slikom o stanju koje mu je prenosila žena, pokušavao razlučiti zbog čega je ona, njegova žena odjednom stavila ruke  u takav položaj. Ipak, kad je uspio rekonstruirati njezine netom izgovorene riječi, zaurla:

- Šta, otpalo!? Stara!

Ali dolje, u njenom stavu, stavu žene u crnini, sa sklopljenim  rukama u visini, u miru traženja komunikacije s nekom nevidljivom silom, u kojemu se događa samo mir i skrušenost, kao da su se blokirali svi otvori do kojih bi doprli glasovi iz vanjskog i vidljivog svijeta. Sve dok:

- Stara! – Antiša udari dlanom o dlan.

Žena se ponovo vrati u «normalno stanje», te, uz svoje uobičajene staračke bore, podigne glavu prema njemu.

- Petstodvadeset dinara, oćeš reći? Stara!

- Je! Je! – žena žalosno treska glavom. – Makinja je stari. Makinja! Makinja! – zastane kao da se nečega sjetila. – Nije Ivan ništa kriv, nije!

- Dvaestšest nadnica – prekrije oči rukama. – Dvaestšest dana kopanja stara, dvaestšest! Isuse i Marijo! Dvaestšest nadnica mi ode danas – zašuti odjednom i izgubi se u praznini sobe.

Žena stajaše dolje u prostranu dvorištu i ponovo, dok ju je sunce već udaralo u tjeme, a crkveno zvono odbrojavalo dvanaesti otkucaj. Odjednom ona, da razbije već započetu neugodnu šutnju, vikne:

- Stari! Ostala je još ona jedna. Ima nas dosta i svako po malo pa će sve biti kako vaja. Malo muke i neće tribat. Istina, deset je iljada loza, ali ...

I dok je ona širila glasove ohrabrenja, gore, na prvom katu, u tišini prostrane sobe, na daskama poda, koji su se već primirili nakon njegovog sjedanja na drvenu stolicu, samo tišina i ništa više. Tek bi možda neka istančanija i savršenija ušna opna, ako bi bila ili jest, mogla odbrojavati ubrzanije otkucavanje jednog starog srca.

Tek odjednom, kad je u daljini iz neodređena pravca, u ovu ljetnu sparinu, jedno magare ispustilo svoj rev, Antišina se ruka ponovo nagura u podprozornik i on će odlučna glasa:

- Trči po Tomu! Triban ga šta je prije moguće, stara! Trči!

Za čas je, sa svoje povišene pozicije, odbrojavao podizanje njezine zvonolike haljine, čas na lijevom, a potom na desnom boku i onda jednolično i u istom ritmu, lijevi pa desni. Sve dok ju nije, uz njegovo podizanje na prste, nestalo iz njegova vidokruga.

- Ante, mali! – nasmije se izgovorenu imenu.

Antiša podigne ruku i počeše se iza uho. Onda nakosi desnu obrvu, kao da mjeri kontrolira li još svoje pokreta. Zavuče, zatim, ruku iza bijele krpe na vratima i u nekoliko se skokova nađe iza druge, krpene zavjese. Zastavši kraj njezine tišine, oprezan kao da je pantera i ispipava opreznost žrtve, a onda, kad se uvjerio u moć tišine, spustivši se na koljenja, stane puzati prema malenoj, drvenoj kolijevci.

Dopuzavši do njezinih zavijenih držača, koji su služili za ljuljanje, on legne na pod, s licem prema daskama i, napet u iščekivanju nekog zvuka, zagleda se kroz proreze između dasaka. A dolje, u podrumu u koji je gledao, kroz pravu šumu smeđih predmeta, kroz koji su se vidjele ogromne bačve, ugled šešir koji je visio na čavlu ukucanu između dva kamena u zidu.

- Ća'! – izleti mu iz usana.

Ali kad Antiša posta svjestan svoje radnje, naglo prekrije usta slobodnom desnicom i ponovo se usredotoči na tišinu iznad sebe. Ona, tišina, bijaše dostojanstvena, kao da ga želi i dalje obuzimati i siliti ga da zadržava široki osmjeh na njegovim usnama. No, odjednom, baš kad je gotovo zacementirao taj veseli grč, netko je:

- Mauuuu ... – razvukao gore u kolijevci.

Antiša izvuče desnicu ispod težine vlastita tijela. Stegne butne mišiće, prebacujući napetost na potkoljenične i stopalne i za tren su mu ruke, uz početno osciliranje mišićne napetosti, uvlačile prste u drvene šipke na zaštitnoj ogradi.

- Maleno didovo! – pucketa usnama malenim okicama što ga veselo promatraju iz svoje, ležeće perspektive. – Sunce! – lagano mu približava prste, koji, uz njegovu komandu, prave oprezne iskorake. – Siroče, maleno! – zagleda se u obraščiće. – Iz otpisana u pravoga junaka – pipka ih. – Kaka ćeš ti biti ...! – zagrcne se nad neopreznošću neizgovorene misli. – Ljudina! – osmjehne se vraćanju u normalni kontinuitet. – Vojničina! Ante! – odjednom vikne, tako da je maleni naglo trgao ručicu prema drvenom stropu. – Ono ... 

Starac se podigne. Ispupči grudi prema naprijed. Izbaci ljevicu u pravcu desnog ramena i ostane ukrućen:

- Naprijed! A glava ti gizdavo poigrava na vjetru koji te okružuje. Oko tebe prava navala ... – ponovo zašuti. – Isuse Kriste! – stane se križati. – Antiša! – udari se snažno pljuskom u lice. – Ante, mali! – ponovo klekne i kroz rešetke stane buljiti u maleno tijelo. – Od nake žene i još ... – ponovi igru s prstima. – U bilom povoju! Ka kralj! Čist! – zagleda se u obješeni križ iznad uzglavlja malenoga. – Didova nada i pouzdanje. Bog ju je uzeo ... – zamisli se nad izgovorenim.

- Maaa! – oglasi se maleni.

- Čuješ, je li? Čuješ! – kvrcne mu kraj glave kažiprstom i palcem. – Čuješ! Umrla je kako bi tvoje odrastanje bilo veličanstvenije. Kako bi moj život bio lipši u tvojoj blizini – oči mu se navlažiše. – Volim te! – protepa mu tiho.

Malenom, u tom trenutku Antišina zanosa, zaigra nekakav lagani osmjeh na usnama. I taj nesvjesni trzaj malenog tijela podigne Antišu iz klečećeg stava i on se nagne nad tijelo malenoga:

- Didov poljubac i blagoslov primi. Prvi moj ... – zašuti zbog ozbiljnosti izgovorenog.

- Ća' – dopre mu do uha s druge strane sobe. – Tute san, ća'! Tija si da dođen i ja san tute.

Starac se okrene prema tamnoputom čovjeku, vješto začešljanih crnih uvojaka, s pravilno zaobljenim crtama vilične kosti.

- Sine, Tomislave! – zagleda se postiđeno u njegove velike oči. – Vidin da voliš zemlju. Vidin! Zato ti kažen, Tomislave moj, zemlja je naša nada, naša uzdanica. Zemlja smo ti mi, prašina, glib, ništavilo. Mi smo ovde samo kako bi mali Ante ... – zašuti jer je maleni počeo plakati.

Antiša uhvati sina za crnu suknenu jaknu i, podigavši prst prema ustima, vikne:

- Stara! Stara, mali Ante plače.

I dok su staričini koraci prisiljavali daske na stubama da reagiraju na njezine potpetice, njih su dvojica, starac na krevetu, a Tomislav na stolici pored stola, već zauzimali poze za ozbiljan razgovor.

- Zemlja je – podsjeti ga Tomislav.

- Četri ste Tomo, četri! I dvi sestre. I one imaju svoj dijo. Imaju! A zemlje je malo. Malo, Tomo moj! – zabode pogled u njegove žuljave ruke. – Tvoji žulji sine, žulji! To ti je snaga, to je moć, Tomo moj! Tvoja silna želja da u zemlju staviš i njeguješ život. Ta me ljubav s kojon se dižeš u rane sate, s kojon zoveš braću u poje, to je budućnost, to je opstojnost u vrimenu koje će nas kušat.

Tomo se nalaktio na stolu, naizgled opušten, a u stvari napet kao puška pa će:

- Crne su ti misli ća'! Crne!

- Ivan ti viruje, sine! Viruje ti, ali on nije za velike stvari. Nije! On je miran i pošten, ali nije za velike stvari. Tomo! – naglo se podigne sa svoga željeznog ležaja. – Mali je Ante pravi anđeo, a bit će iz njeg i prava ljudina – zagleda se ponovo nejasna pogleda u Tomislava. – Slabin Tomo, slabin! – prilazi mu i hvata ga za okovratnik. – Pomozi ga Tomo, pomozi! Dolaze teška vrimena, dolaze! – ponovo upre pogled u njegove ruke. – Jedino su tvoje ruke sposobne da stavljaju kruv u svačija usta. Tomo – stavi mu ruku na čelo i nagne mu glavu tako da ga je ovaj gledao ravno u lice. – Ruke! – prihvati mu desnicu i stane milovati žuljeve na njoj. – Znoj i žulj je sutrašnjica, Tomo! Znoj i žulj!

Zvonko Madunić

U Šibeniku, 2. prosinca 2001.           

 Kultura