U smiraju Cvjetnice, Imotski, po šesti put postade Jeruzalemom od prije 2003 godina. Žive slike Muke Isusove, vratiše nešto više od deset tisuća ljudi pridošlih iz svih krajeva Imotske krajine, susjedne Hercegovine i brojnih mjesta Dalmacije, u dane kada se pisala Biblija.

Sve je započelo pozdravnim govorom imotskog dekana i župnika fra Ante Bilokapića, koji je uveo  nazočni puk u najpotresnije scene u povijesti ljudskog roda. Započe potom Posljednja večara, pranje nogu Petru, ali i susret Isusa s izdajnikom Judom. Blagoslovi se kruh i vino, i onda apostoli s Isusom (Tomislav Martić) krenuše na Maslinsku goru. Molitva Isusova i krvavi znoj, potom rimski vojnici i izdajnički Judin poljubac, mač iz Petrovih korica i Isus u konopcima.

Započe potom i suđenje pred Pilatom (Ivica Bekavac), vika i urlanje židovskih svećenika i naroda, te potom križ na Isusovim leđima. Otpoče put k Golgoti, susret s majkom Marijom (Marija Kukulj), Veronikin(Marija Bubalo) rubac, Šimunova (Željko Divić) pomoć u nošenju križa.

Na Topani,  toj mitskoj imotskoj utvrdi dogodi se Golgota i razapinjanje Isusa. Muk i tišina i prodorni »Oče moj u ruke Tvoje predajem duh svoj». Nastade tama i zagrmiše gromovi, potrese se Imotsko tlo, Isus izdahnu. Imotski u nutrini svoje duše i duša svoga puka osjeti treptaje, ali se i vratiše u stvarnosti. Isus se nađe u Marijinom krilu i jedinstveni događaj u malom kamenitom Gradu na gori, šesti put, čini nam se bijaše i najuspješniji. Mirnoćom, dostojanstvenošću, glumom tristotinjak amatera, kostimima, rasvjetom i razglasom, nadmašiše se sve dosadašnje Žive slike. Raziđe se imotski puk u kameno okrilje Hrvatskog Jeruzalema, ponosan na priču o ljubavi Boga i čovjeka, ispričanu kako samo on to znade.