Galerija Muzeja »Mimara« / Izložba »Iza sedmerih vrata« predstavlja svo bogatstvo i ljepotu originalnih, ali i rekonstruiranih imotskih narodnih nošnji

ZAGREB, 30. siječnja - O prirodnim ljepotama Imotske krajine pričao mi je još moj prijatelj Milan iz Zmijavaca. Mnogi misle za Milana, poznatog novinara, da je otrovan kao poskok, no ja znam da je Milan najbolji čovjek na svijetu, premda je pecajući sa mnom, u blizini Zagreba psovao na ribe i žabe. Pričao mi je Milan o mirisnim imotskim poljima, zvijezdama i drevnoj prošlosti koja je prohujala tim prostorom...
Duh Imotskog u Zagrebu danas nam otkriva izložba »Iza sedmerih vrata« što je u subotu otvorena u Galeriji Muzeja »Mimara«. Ime izložbe »Iza sedmerih vrata« naziv je pjesme poznatog poete Petra Gudelja: »Ima Imota sedmera vrata. Vrata od Neretve. Vrata od Cetine. Vrata od Bosne. Vrata od mora. Vrata od neba. Vrata od zemlje. I vrata od matere. Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemljaske vode. Dođu i prođu ljudi«.
Riječ je o dugo pripremanoj izložbi Josipa Forjana (voditelj Posudionice i radionice narodnih nošnji), koji je s ekipom suradnika »na poticaj zaljubljenika, entuzijasta i kulturnih djelatnika« pokrenuo projekt istraživanja, rekonstrukcije i prikupljanja narodnih nošnji, te izradu replika za potrebe Kulturno umjetničke udruge »Novae« iz sela Runovića. Izložba ne nudi samo pregled etnografskog bogatstva iz fundusa Etnografskih muzeja Split i Zagreb, Muzeja Imotske krajine i Franjevačkog muzeja u Imotskom, dakle stare originalne i nove rekonstruirane nošnje, već i niz fotografskih i likovnih priloga što svjedoče etnografsko bogatstvo Imotskog. Najiscrpniji prikaz starih običaja naći će svaki posjetitelj izložbe u katalogu, točnije u tekstu fra Silvestra Kutleše (1876. - 1943.) »Život i običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke krajine«.
Prošao je fra Kutleša u svom tekstu povijesni luk, opisujući u svom radu ne samo mušku odjeću (košulje, podgaće, gaće, bičve, kape, peškire, postole, prtene guće), žensku (košuljak, gaćice, gućice, šotane, zumbine, bičve), već i običaje starih Imoćana. Naročito su zanimljivi opisi urešavanja žena koje su »nosile toliko srebrna i zlatna nakita da su se građani čudili« i muškaraca koji su »mogli brkove i za uši zaviti«. Za istraživače će biti intrigantni i podatci Milana Glibote koji priše o nošnjama Imotske krajine u povijesnim dokumentima, etnografskim, likovnim i književnim djelima. Najstariji prikaz narodne nošnje, tako otkrivamo u crtežu Füllera iz 1833. godine, ali i litografijama Johana Hogelmüllera iz 1841. i Franesca Carrare iz 1846. godine. Vrijedan je najstariji etnografki zapis o nošnjama Imotske krajina učitelja Ivana Ujevića (Tinova oca). Tu su i zapisi Marinka Granića i Vinka Tolića.
Svakako, riječ je o iscrpnom prikazu etno bogatstava Imotske krajine. Štoviše u katalogu osim Josipa Forjana, fra Silvestra Kutleše i Milana Glibote pišu i Suzana Budimir (odijevanje imotskog građanstva u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća), Ida Vranić (Kratki prikaz zbirke nošnji imotskog kraja u Etnografskom muzeju Split), Snježana Tonković (Narodne nošnje u muzejskoj zbirci Narodnog sveučilišta Imotski) i fra Ante Babić (Imotski franjevci i etnografsko blago). Naravno, ostaje pitanje je li izložba narodnog bogatstva trebala biti u »Mimari«?.

T. Dabac: Diplar iz Donjih Vinjana