Imotski.hr

Oduvijek putujem. Mislim, otkad znam za sebe, putujem u mašti. Tako je počelo; prvo putovanjima u mašti, potom maštanjem o putovanjima, da bih potom zaista počela putovati. Odlazak u Puerto Rico, Costa Ricu i NYC zadnje je, i trenutno najdojmljivije, u nizu.

Puerto Rico (Bogata luka), otok-država s 4 milijuna stanovnika, okružen Karipskim morem i Atlantskim oceanom,

poznat po golf terenima, casinima i prekrasnim kilometarskim pješčanim plažama, s dva službena jezika španjolskim i engleskim, eh, tamo bih mogla živjeti! Ritam života tamo u skladu je s bioritmom podneblja iz kojeg ja potječem (Dalmacija). Unatoč svim pogodnostima hotela Rio Mar Beach Resort and Spa, čim se napusti San Juan, na svakom koraku uočava se skromnost (čitajte: neimaština). Ruma ima više vrsta (meni poznat Bacardi), na godinu izvezu gotovo 20 milijuna galona u SAD, što čini 75% ukupne količine ruma u SAD-u.

Kažu da je noćni život živahan, ne znam, nisam ga iskusila. Znam samo da me u Old San Juanu (građen u španjolskom štihu), Castilo San Pelipe del Morro podsjetio na Dubrovnik.

Ulice, koje nadgledaju policajci u pancirkama, su uredne i čiste, a oznaka za pješački prijelaz - nema. No, parking se ne plaća! Unatoč tome što se u zatvorenim prostorima ne puši, rijetko koga se može vidjeti s cigaretom na ulici, a one se prodaju po sistemu za jednu kutiju dobiješ dvije (2$). Nakon sat vremena vožnje autom stigli smo u luku Fajadro gdje smo hvatali brod (ne trajekt) za otok Culebra (4.5$ povratna karta, 1h vožnje), koji je poznat po više pješčanih plaža, jedna je Flamenco plaža (gdje su se snimale scene filma 'Ptice umiru pjevajući').

Kokose, koji konstantno padaju po plaži, skuplja osoba zadužena isključivo za to. Želite li skupljati koralje, dovoljno je da malo zagrebete po pijesku. Zanimljivo je da u Puerto Rico-u svi imaju pauzu od 15-18h, i uzalud ćete moliti konobara u restoranu da vam nešto složi za jelo. Ali, zato se tu nađe kineski restoran koji radi 24h dnevno! Svi uredno očekuju da ostavite napojnicu od 15-20%.

Ipak, čovjeku mora zastati knedla u grlu kada vidi u kakvim sve uvjetima ljudi žive. Niski kućerci, sklepani od koječega i svega što življenje čini podnošljivim. Unatoč tome, stanovnici Culebre beskrajno su strpljivi, veseli i izrazito prijateljski nastrojeni. Čini se: što siromašnije, to šarenije. Naime, kućice su im obojane u kričavim, a ljudi odjeveni u šarenim bojama. Zanimljivo, ali, dobro im stoji.

Do Costa Rice stižemo letom iz Washingtona (zadržavamo se jedan dan, pretrčali ga, pogledali znamenitosti, no, o tome možda nekom drugom zgodom), preko Atlante. Sletjeli smo u Alajuelu (20 km od San Jose-a). Čari Costa Rice (Bogate obale), zemlje smještene na uskom pojasu Centralne Amerike između Paname i Nikaragve, površine 51000 km², 4 milijuna stanovnika, od čega 1 mil. živi u glavnom gradu San Jose-u, čekale su da ih upoznamo i istražimo u 8 dana.

Petra, tjerana nekim adrenalinom, ustaje u cik zore, a i mi za njom. Krećemo u istraživanje onoga što nas okružuje, a to su vulkani. Poas, vulkan udaljen 27 km od Alajuele, smatra se najvećim aktivnim vulkanom na svijetu i ima drugi najveći krater na svijetu, a miriše na sumpor. Za sunčanih dana krater je ispunjen vodom tirkizne boje. Stani i gledaj! Od 1840-tih Costa Rica je potpuno neovisna država, prva država na svijetu koja je 1949. potpuno ukinula vojsku, a predsjednik joj je dobitnik Nobelove nagrade za mir 1987., Oscar Arias. Valuta je kostarikanski kolon ¢. Šarenilo krajolika: od aktivnih vulkana, tropskih šuma, čistih planinskih rijeka i jezera do rajskih bijelih plaža Tihog oceana i Karipskog mora. Uz 870 vrsta egzotičnih ptica, drugim po redu ležištem kornjača na svijetu, tropskim životinjama, 240 vrsta sisavaca, zemlja koja ima 20 nacionalnih parkova i 22 indijanska rezervata. Zemlja sa samo dvije sezone: sušne (od prosinca do travnja) i kišne (ostatak godine), a temperature zraka su vrlo slične u sezonama. Raj u kojem nekontrolirano padate u “pura vida” stanje duha. "Pura vida" iliti dobar, čisti život, koji je, osim što ga koriste za pozdrav, i životni moto Ticosa (kostarikanski stanovnici). Poznati su po svojoj gostoljubivosti, bezbrižnosti, smijehu, "take it easy" stav je i više nego očit.

Jutro je, mi u San Jose-u. Utisci: gužva, vruće, galama, zvuk trube, još malo gužve, miris nečega nedefiniranoga (loš), prljavo, smeće, opet vruće, sve kuće su ograđene rešetkama i bodljikavom žicom (kao kavezi), šareno, sve u svemu, potpuno očaravajuće. Iako glavni grad ima neki svoj intrigantni šarm, nas je u ovaj kutak svijeta privukla Majka Priroda! Budući da smo došli u periodu kišne sezone (a to znači da 22 od 24 sata pada kiša) bez kišobrana ili kabanice nigdje ne krećite. Unajmili smo auto, 4WD, GPRS navigator (nigdje ne idite bez njega, jer ulice nisu vidljivo označene, a ni putokazi), i dobro je znati da lokalno stanovništo kaže milja, a u stvari misli na km. Stižemo u La Fortunu! Iskrcamo se, potrošim pola boce spreja na krvopije, svuda blato i zemlja, smjestimo se u obližnjem hotelu, te brže -bolje naručimo koktele, te se u društvu kolibra uvučemo u sveprisutni pura vida life style. Prvo što upada u oči je vidna amerikanizacija mjestašca koje naočigled gubi šarm i mističnost pod utjecajem kapitalizma, i koje je radi aktivnog vulkana postalo savršena turistička lažna oaza za bijeg iz svakodnevnice u 'divljinu' (102 $ na noć za sobu s pogledom na erupciju vulkana, solidna šteta na mom budžetu, obzirom da se može naći smještaj već od 20 $). Buđenje svako jutro u pola šest (ima neka pjesma), doručak, odlazak na aktivnu stranu vulkana Arenal (sa druge strane La Fortune) kako bi vidjeli njegove periodične erupcije pepela i stijenja, zajedno sa zvucima i efektima svjetlosti, jednostavno nezaboravan doživljaj i danju i noću! Ostajem začuđena nakon što turisti počinju pljeskati tijekom erupcije (otprilike kao da plješćete Nijagarinim slapovima zato što teku!).

Vidno uznemirena i isprovocirana vraćam se u hotel naći utjehu u bazenu, jacuzziu i koktelu s mišlju: vidiš jedan vulkan, kao da si vidio i ostalih 112 vulkanskih formacija, od čega je 7 aktivnih! Potom, opet put pod noge. U podnožju vulkana Arenal izgrađeno je luksuzno ljetovalište Tabacon Grand Spa Thermal Resort. Ondje možete uživati u hidromasaži ispod malih slapova ili se opuštati u bazenima od vulkanskog kamenja.

Opet buđenje u cik zore. Nakon ukrcaja, put vodi preko serpentinama krcate ceste kroz očaravajuće tropske kišne šume, nepregledne plantaže banana, kave, šećerne trstike, poljskih putova (30 km/h preporučena, a i omogućena brzina). Navodno u Costa Rici, policiji nije dopušteno ići u potjere za vozilima! Radi sigurnosti na cestama. Za pet sati (a svega stotinjak km) stižemo do Santa Elena & Monteverde, par kilometara od začaranih 'cloud' šuma, zamišljajući ga gradićem, a ono: tri cestice sa dva kafića, dva restorana i 4 dućančića! Odlazimo na ručak. Casados (riža, grah sa piletinom ili svinjetinom) je tradicionalno jelo koje je svoje ime dobilo u vremenima kada se rad većinom odvijao na plantažama, te bi na zajedničkoj stanci za ručak onaj muškarac koji ima najviše hrane, tj. najbogatiji ručak, bio zvan Casado (oženjen).

Ulazimo u očaravajući dio ove zemlje, oazi mira, koju zovu "Cloud forest" tj. Oblačna šuma. Šuma koja je karakteristična za tropske i suptropske dijelove, te je veliki dio dana u godini smanjen prodor direktne sunčeve svijetlosti. Posljedica je visoki stupanj vlažnosti, mahovinom obrasla bujna vegetacija, te izmaglica (kao stvoreno za Alana Forda i družinu). Samosvjesno ignorirajući pokušaje lokalnih vodiča da ih uposlimo, sami ulazimo u labirint puteljaka tropske oblačne šume. Tu počinje čarolija. Polagano hodajući puteljkom kroz prašumu, dijelom očarana onim što me okružuje, a dijelom koncentrirana i ujedno izgubljena, osluškujem zvukove sa svih strana, koji postaju sve jači i jači, pretvarajući se u harmoniju.

Hrabro kročimo zelenim visećim mostovima (ukupno 8), koji nas maksimalno približavaju životu u krošnjama tropske šume. Zatim slijedi zip-line canopy tour tj. spuštanje. Onako iznad krošnji, visim pričvrščena pojasevima na sajlu, gurnuta nebu pod oblake! Avantura koja traje dugih 2992 m, odnosno 2h. Ali, to nije sve! Slijedi slobodan pad, a zatim veliki radijus njihanja, pravi 'Tarzan jumping' (20$ s studentskim popustom). Usput upoznajem par koji putuje 6 mjeseci po Centralnoj i Južnoj Americi, ni manje ni više nego biciklima! Toliko o mom avanturizmu. Možete posjetiti i farmu leptira u prašumi Monteverde, jer Costa Rica ima više vrsta leptira (230) nego cijeli afrički kontinent. Ispraćam noć i dočekujem jutro u nadi da se neće opet pojaviti koja škorpija, stjenica ili mutirani žohar.

Nakon relativno kasnog buđenja (6:30h), polako uvučena u 'take it easy' atmosferu hotela, dovlačim se do izvora kave i uz jučer kupljene banane (1kg = 50 lipa) i ananas (1 kom=4 kn), otvaram slijepljene vjeđe, konzultirajući se sa ostatkom ekipe o planu za danas. Odlučili smo se za jahanje konja (30$) po krajoliku Monteverde, i plantaži kave za koju se smatra da je jedna od najboljih kava na svijetu. Nakon prijeđenih 5 km, blago rečeno, zemljane ceste, dolazimo do farme s konjima. Začuđujuće, štala je u puno boljem i kvalitetnijem stanju nego kuća vlasnika konja. Bronko (ime mog konja) je mladi konj koji je izgubljen u prostoru i vremenu kao i ja, što se očitovalo kada sam ga pokušavala pokrenuti na nizbrdici. Moji pokušaji su prerasli u potezanje uzda, što je on očito shvatio kao rikverc, a meni nitko nije objasnio da konj ima i rikverc, a možda je vodič i objasnio, ali na španjolskom! I tako, nakon 2h u svijetu čarobne i sirove prirode, i tom iskustvu je došao kraj. Slijedeća dva dana svi smo čudno hodali i sjedili i sad mi je jasno zašto kauboji onako hodaju.

Za vedra dana sa najvišeg vrha Costa Rice, planine Chiripo, vide se obaoceana, i Atlanski i Tihi! (nažalost, jedna od stvari za koje nisam imala vremena).

Došao je kraj moje (pre)kratke avanturice po Costa Rici. Nezaboravno! Osjećaj mog prvoga susreta sa džunglom i iskustvo koje mi je donijelo puno više nego sam očekivala. Pura vida Costa Rica!!!

Konačno! NYC (po treći put)! Halloween! Posjet prijateljima. Odlazak na tulum u Harlem (jedina bjelkinja) povodom Beverlynog rođendana. Prpošnost ekipe koja je tamo bila, ozarila me. Pozivam taksi kao u seriji Seks & grad, pružim se po Brodweyu koliko sam duga (a to nije malo, 179 cm) i široka. I, baš kao u seriji, taksi stane! Taj neznatni iskorak za čovječanstvo, a veliki za mene, uljepšao mi je trodnevni boravak u toj 'šarolikoj' metropoli.

Iznenađujuće brzo aktivirani su izvori u Imotskom Modrom jezeru i ono se počelo puniti vodom. Očito da su oborine koje su pale prošli tjedan bile vrlo obilne, pogotovu u susjednoj Bosni i Hercegovini odakle vodenim podzemnim tokovima dolazi voda u Imotsko Modro jezero. Jezero je presušilo sredinom listopada, kada su presušili njegovi izvori, a nakon nekoliko dana ostala je samo jedna mala lokva vode na samoj sredini jezera. Već su počele i pripreme za tradicionalnu utakmicu Vilenjaka i Vukodlaka, no izvori na dnu jezera posebno oni sa njegove zapadne strane naglo su se aktivirali. Sada Imoćani s nestrpljenjem gledaju prema dnu jezera, radujući se ponovnom dolasku vode.

Naš suradnik Braco Ćosić iskoristio je jedan sunčan ljetni te iz aviona napravio slijedeće fotografije:

Prekrasni prirodni biseri, jezera Galipovac, Knezovića jezero i Lokvičićko jezero na samom zapadnom rubu Imotskog polja, unatoč svojoj ljepoti i jedinstvenosti, godinama su bila meta vandala, koji su u njihove dubine bacali razni otpad. Ponajviše su se bacale stare olupine automobila, bijela tehnika i ostali glomazni otpad. No, Poglavarstvo Lokvičića konačno je reklo stop takvom ponašanju, pa su odlučili zaštititi svoje prirodno bogatstvo. Zajedno sa ekipom Auto- blica «Očistimo Hrvatsku»,te sa Županijskom Javnom ustanovom za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima, Udrugom Špiljari iz Splita krenuli su u akciju čišćenja jezera od otpada.

Za taj mukotrpan i vrlo opasan i težak posao, angažirali su i planinare iz Splita, auto dizalice, a u akciju se putem Auto blica uključilo i specijalno vozilo iz Njemačke koje je isključivo zbog ove akcije pristiglo iz okolice Munchena.

Akcija je krenula sa zapadnih rubova jezera Galipovac i u samo nekoliko sati na desetke olupina izvađeno je iz grotla jezera. Spektakularnu akciju čišćenja Galipovca promatrao je i veliki broj znatiželjnika.

-Ovo je samo početak velike akcije u čišćenju okružja naših jezera, koje ćemo poslije zaštititi i kamenim ogradama. Potom ćemo napraviti i vidilice, a razmišljamo i i uspostavljanju čuvarske službe. Naša jezera moraju biti ponos općine Lokvičići i mi ćemo učiniti sve kako bi se prirodi odužili za ono što nam je podarila, riječi su načelnika općine Lokvičići Branka Knezovića.

Bugarska, zemlja koja je ušla u EU prije nas unatoč silnim zaostacima, odnosno kaskanju za ostatkom Europe, brat-bratu najmanje 20 godina.

Ovog puta sam se priključila ekipi znanstvenika koji su svoja istraživanja prezentirali na kongresu u Sofiji. Iskreno rečeno, odluka mi nije teško pala.

Boravak u Bugarskoj je trajao 10 dana. Vidjeli smo Sofiju, Blagoevgrad, Veliko Tarnovo, Plovdiv, manastir Rilu….

Put do Sofije je bio uobičajeno avanturistički. Opet nismo mogli zaobići Beč i čari njihovog aerodroma. Priča ista (let sljedeće jutro, duga noć na vidiku), ali smo se ovog puta bolje opremili za noćenje na aerodromu na klupama kafića. Akteri više-manje isti.

Nakon nepuna dva sata, sletjeli smo na aerodrom u Sofiji koji je 12 km udaljen od centra. Taksiji zuje po aerodromskom stajalištu kao pčele.

Da se stigne do centra, gdje smo mi bili smješteni, potrebno je 20 min, a možda i manje ako imate sreće, a cijena-sitnica!

Smještaj: malen, uredan, domaća atmosfera. Noćenje s doručkom 7 eura. Ujedno imate jednu besplatnu večeru s pićem. Pored našeg hotelčića nalazi se casino. Ok, casino kao casino. Ali, kada padne noć, prostor ispred casina pretvori se u okupljalište dama noći. A svaka izgleda k'o avion. Shvatili smo da se stvarno nalazimo u strogom centru bugarske metropole.

Na bugarskom 'hvala' se kaže – 'blagodarja', ali dođete li u kafić, trgovinu, parfumeriju….zahvalit će vam se s 'Merci'. Još jedan kuriozitet, za potvrdu nečega kažu 'da', a odmahnu glavom kao da kažu 'ne' . To što se ne služite engleskim, njemačkim ili bugarskim jezikom ne treba vas zabrinjavati. Lijepo se možete sporazumjeti na svom materinjem jeziku-hrvatskom (samo pričajte jasno i polako). Ipak su to slavenski jezici.

Ako niste znali, Bugarska je, odmah iza Francuske, poznata po plantažama ruža. Mnogo je sastojaka koji se smatraju visokovrijednima u proizvodnji kozmetičkih preparata, no jedan od najcjenjenijih i najekskluzivnijih je - ruža. Jer, za proizvodnju jednog kilograma njezina esencijalnog ulja potrebno je ubrati 4-5 tona latica. Ali ovdje, ružine kozmetičke preparate možete kupiti za nevjerojatnih 10-20 kn! Naravno da su to orginalne kremice za dan, noć, protiv bora,…. Parfem od esencije ruže (30 ml) platila sam 7 eura.

Ujedno, ako želite nabaviti bundu od raznih životinja i raznih modela ( 500-1000 eura), kožni sako, mantil (prava koža, od 50-200 eura), cipele, torbu- isplati se.

Bugarska već godinama pobire nagrade za kvalitetno vino. U restoranu ga platite 10 eura, a u trgovinama 3-5 eura. Sva vina koja smo probali su fakat dobra i nije čudno da iz godine u godinu odnose nagrade na europskom i svjetskom tržištu.

Ujedno, Bugarska je poznata po toplicama različitih sadržaja i namjena (rekreativnih i rehabilitacijskih). Osim SPA centara, nezaobilazna je obala Crnog mora.

Ukoliko vam se ne pješači (a to je šteta, jer se tako najbolje upoznaje duh grada) na izboru vam je raznovrstan transport. Jeftini taksiji, tramvaji, trolejbusi, busevi, mini busevi, metro.

Željeznički kolodvor je tik do autobusnog kolodvora. Usporedba između njihovog i npr. zagrebačkog pothodnika, je, bez pretjerivanja, kao između neba i zemlje. Lokali su uglavnom prazni, a prostor prljav i zagušljiv - izbjegnite u širokom luku.

Semafora gotovo da nema. Da, upravo tako! Samo na veeeelikim raskrsnicama možete vidjeti semafor koji regulira prometnu gužvu. Za sve ostale prometnice vrijedi pravilo desne ruke. I to, vjerovali ili ne funkcionira.

SOFIJA, veliki grad s puno trgova (Maria-Louisa Boulevard, Trg Sv. Nedjelja, Trg nazavisnosti), velikih zgrada (ostaci socijalizma-Ministarstvo agrokulture, Kuća pravde), prekrasno uređenih parkova (Sofijin vrt koji ima fontanu i gdje sviraju ulični svirači), muzeja (Nacionalna zgrada kulture, Muzej umjetnosti), crkvi (crkva Sv. Sofije, crkva Sv. Nikolaja, katedrala Aleksandar Nevski), džamija (35 u Sofiji), tržnica (obavezno posjetite), buvljak starih stvari,… Nazire se ulazak kapitalizma kroz gradnju modernijih zgrada, stranih trgovina,….

Posjetite razne muzeje, uz napomenu: kažite da ste student (nitko ne provjerava), jer je tada ulaznica u pola cijene.

Zanimljivo je da na svakom uglu ulice naiđete na ljekarnu. Imaju više ljekarni nego kioska.

Obavezno kušajte tipičnu bugarsku kuhinju u restoranu PRI YAFATA, uz glazbu romskog kvarteta. Potrebno je rezervirati mjesto. Probajte juhu od krastavaca, šopsku salatu, meso pripremljeno na razne načine, pijete vrhunsko vino, garaš tortu, dobro se najedete – sve za 10 eura. To su samo neki bugarski specijaliteti, kojih vam nikad dosta. Preporučujem i restoran EINSTEIN. Sva jela zovu se po nekom od znanstvenika.

Jasno je da jedan tako veliki grad posjeduje raznovrsne barove i klubove sa živom glazbom raznih stilova.

Unajmite taksi i svakako posjetite RILA MANASTIR koji se smjestio u planini Rila, a udaljen je 2h vožnje od Sofije (15 eura po osobi, na raspolaganju vam je od jutra do večeri). Ostanete zapanjeni kada vidite nešto tako veličanstveno, ogromno i prekrasno skriveno u utrobi planine. Pripremite se za oštar planinski vjetar. Kušajte okrugle uštipke (mektizi), poznatiji kao pecivo za siromašniji dio populacije. Naravno, oko manastira se zgrnulo mnoštvo malih dućančića i restorančića.

Na povratku u Sofiju, zastali smo u BLAGOEVGRADU. To je isključivo studenski grad i šetajući po njemu shvaćate zašto 90% stanovništva čine studenti. Veliki postotak odnosi se na strane studente jer se tu smjestilo poznato američko sveučilište i kampus. Grad je pun kafića, klubova, restorana, parkova,…

Put do PLOVDIVA je pomalo neobičan. Putujete usred ničega, baš tako, nema ni signala za mobitel dok se ne približite gradu. Vozač autobusa je bio toliko komodan da je zaustavio autobus, izašao i obavio malu nuždu na čuđenje svih putnika. Grad je kombinacija raznih

utjecaja: bizantskog, turskog, rimskog. Mene je podsjetio na neki dalmatinski gradić s uzbrdicama i nizbrdicama, popločan kamenjem. Kuće su im građene u mještovitom stilu, zavisi iz kojega kuta gledate.

Filip II Makedonski je udario temelje gradu. Plovdiv je poznat po najstarijoj crkvi na Balkanu. Ne propustite obići kuću Hindlian iz 18. st. u kojoj se nalazi orginalni namještaj iz toga doba. Interesantno je da u sred Plovdiva naiđete na arenu u manjem izdanju (asocijacija na Pulu).

Iznad rijeke Jantra (u prijevodu: Brza rijeka), a između tri brda Carevica, Trapezica i Sveta Gora smjestio se grad VELIKO TARNOVO. Udaljen je 3h vožnje autobusom od Sofije. To je jedan od ljepših i najstariji grad u Bugarskoj (3. tisućljeće prije rođenja Krista) s povijesnom pričom i graditeljskom tradicijom. Obavezno posjetite utvrdu Carevica iz XII st.

U deset dana boravka nismo uspjeli obići obalu Crnog mora, ali idući posjet i to uključuje.

Okružje Imotskog prirodnog fenomena Modrog jezera dobilo je još neke sadržaje, koji zapravo dovršavaju prije dvije godine započeti projekt. Naime, Turističkoj zajednici, kao nositelju projekta pomogli su Grad Imotski, Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima i Splitsko-dalmatinska županija, pa je tako ovih dana postavljena nova željeznu ogradu na nekoliko najljepših vidilica s kojih se može promatrati voda Modrog jezera.

Željezna ograda duga 350 metara tako sada krasi znameniti sjeveroistočni puteljak koji od utvrde Topana i Spomen križa vodi do glavne Vidilice, te skaline i puteljke koji vode na Malu i Donju vidilicu Modrog jezera. Također postavljena su i željezna vrata na malu pećinicu na samom ulazu u Modro jezero, koja je još za vrijeme Drugog svjetskog rata služila kao sklonište.

-Cijeli ovaj projekt postavljanja ograde koštao je nešto više od 200 tisuća kuna, a namjeravamo još postaviti ogradu na dijelu kompleksa stare utvrde Topana. Time smo zaokružili bar za sada jedan veliki projekt na uređenju okružja Modrog jezera, ali i sigurnosti njegovih posjetitelja. Sada nam predstoji i uređenje šetnice prema Crvenom jezeru, izjavio je direktor Turističke zajednice Luka Kolovrat.

Dno jezera je davne 1962. godine, krajem prosinca još bilo suho i tada je na njega palo oko dva centimetra snijega. Isto se ponovilo i 1978. godine, početkom prosinca ali samo na dan -dva jer su počela raditi vrela i jezero se punilo vodom.

Ove godine u studenom palo je desetak centimetara snijega što nitko i Imotskom ne pamti, pa će i ova 2007. godina biti upamćena. Nekolicina najhrabrijih i pored studeni, bure i skliskih strmih stijena spustila se u jezero i na kratko zaigrali nogomet. Nek se upamti bili su: Ognjeslav i Luka Simić, Hrvoje Vučemilović, Marin Težulat, Ljubomir Glibota, Luka i Boško Ćosić, a fotoaparatom zabilježio Braco Ćosić.

Mir šarana u Prološkom Blatu prije nekoliko dana poremetio je stari Peugeot 504 koji se nepažnjom ribiča otkočio i završio na površini vode. Polako se puneći vodom otplivao je dvadesetak metara od obale i potonuo na devet metara dubine. Da ne bi došlo do izlijevanje goriva i ulja iz Peugeota obaviještena je Javna ustanova za upravljanje zaštićenih prirodnih vrijednosti iz Splita koja se skrbi o Blatu i ostalim imotskim jezerima. Odmah po primitku dojave, ravnatelj ustanove Ivan Gabelica angažirao je ronioce Tomu Radica i Tonća Rađu. Ronioci nisu imali jednostavan zadatak jer je u dubini Blata vidljivost samo tridesetak centimetara, a temperatura na dnu desetak stupnjeva. Nakon pola sata pipanja po dnu, pronađen je automobil, za njega je zakačena sajla i izvlačenje je moglo početi. Nesvakidašnji ulov u Blatu izazvao je poprilično zanimanje javnosti.

Imotski prirodni biser Modro jezero ostalo je bez vode. U ponedjeljak nešto iza 14 sati voda se povukla nekoliko metara ispod velike stijena na samom dnu jezera zvane “Kuća”, pa se tako i službeno jezero tretira kao presušeno. U maloj lokvi vode na samoj sredini jezera ostalo je još u životu na stotine malih žaba i nešto sitne ribe, koja će svakako uginuti ukoliko se ne aktiviraju izvori jezera koji su presušili još prvih dana listopada. Ono što je vrlo zanimljivo, čak 90 posto muljevitog i dobro posušenog dna jezera prekriveno je gustim slojem jezeranske trave. Trave je i prijašnjih godina bilo na samom dnu jezera, no ove godine ona je količinom, ali I svojom debljinom iznenadila sve, pa i najstariji Imoćani, koji ne pamte tolike količine.

Ostaje sada da Imoćani samo gledaju u nebo, nadajući se da slijedećih desetak-petnaest dana neće pasti obilnije kiše koje bi mogle aktivirati izvore, kako bi mogli organizirati desetu jubilarnu nogometnu utakmicu na njegovom presušenom dnu. Prema predaji, ali ne i u dokumentiranom obliku, prva takva utakmica održana je davne 1924.godine .U novije vrijeme od 1974. godine jezero u prosjeku presuši svake četvrte-pete godine. Ove godine, pak najveća razina vode bila je krajem ožujka i početkom travnja na oko 65 metara od najniže točke u jezeru. Posljednji put jezero je presušilo krajem rujna 2003. godine kada se odigrala i posljednja deveta po redu nogometna utakmica.

Zahvaljujući Turističkoj zajednici grada Imotskog i općini Lokvičići, sat vremena smo u maloj Cesni Aero kluba Split letjeli nad jednim dijelom naše lijepe Imotske krajini. Rekosmo, jednim dijelom, jer u sat vremena uistinu nismo mogli preletjeti sve i sve vidjeti. Zato smo samo nadletjeli vodene bisere krajine, grad Imotski i uvjerili se po stoti put;-živimo ljudi moji u najljepšem dijelu Lijepe naše. A lijepa naša, najljepša je u Europi, svijetu…

Vidjeti s nebeskih visina Lokvičićka jezera, Prološko blato, Dva oka, izvore rijeke Vrljike, Modro i Crveno jezero, okušati iz ptičje perspektive Imotsko polje, kanjon Badnjevice i na kraju s neba poljubiti kamenu ljepotu -Grada na gori, to je uistinu doživljaj.

I stoga, da taj predivni osjećaj ne ostane samo u nama, darujemo Vam malo nebeske palete Imotskog vodenog blaga. Uživajte, baš kao što smo i mi uz otvorena vrata Cesne pri brzini 250 km/h uživali .