Imotska krajina smjestila se iza planine Biokovo, na tromeđi Bosne i Hercegovine sa Dalmacijom. Zauzima prostor od oko 600 km2 . Sa sjeveroistoka omeđena je bosansko - hercegovačkom granicom, na jugu je makarskim primorjem, a sa sjeverozapada sinjsko-omiškim prostorom. Nalazi se na nadmorskoj visini od 260 metara (Imotsko polje) do 440 metara (grad Imotski). Prostor Imotske krajine možemo podijeliti u tri prirodne cjeline: kraško područje uz obod polja, te prostrane kraške površine i uvale na širem prostoru - imotsko polje, kao veliko tektonsko ulegnuće, te planinski masiv Biokovo.
U tom golemom prostoru krša voda je izdubila i oblikovala obilje najraznovrsnijih oblika, među kojima predvladavaju fenomeni jezera. Njima Imotska krajina obiluje. Najbrojnija su suha jezera. Budući da se radi o izrazito vapnenačko - kraškom terenu, ovo je hidrografski siromašno područje. Vodene površine koncentrirane su na kraška jezera (Modro i Crveno, Dva Oka, Prološko jezero, Galipovac, Knezovića jezero, Krenica, Jezerina itd.) koja se podzemnim tijekovima hrane vodom, te Prološko Blato i rijeka Vrljika, a povremeno i tijek rijeke Suvaje. Kraški predio Imotske krajine siromašan je vegetacijom, te predvladava nisko raslinje - makija, dok u brdskim predjelima ima šuma pretežno bjelogorice: hrast, grab i jasen. Ljudi se uglavnom bave uzgojom stoke.
Druga reljefna cjelina je Imotsko polje sa Prološkim blatom, te izvorišni i gornji tok rijeke Vrljike. Prološko Blato kao povremena i prirodna akumulacija kod visokog vodostaja prekriva dva kraška jezera Provaliju i Krenicu. Iz ove vodene površine strši otočić na kojem se nalaze ostaci nekadašnjeg franjevačkog samostana. Ovaj kompleks zanimljiv je više kao hidrografski fenomen, povoljan za lov i ribolov nego kao fenomen kraškog reljefa. Izvorišni dio Vrljike, osobit je po nizu kraških vrela i jezera (Dva Oka). Značaj ove rijeke je neprocijenjiv za Imotsko polje jer ga ona obilno natapa. Vrljika je inače poznata po rijetkoj endemskoj vrsti mekousne pastrve. Imotsko polje, gotovo je u cjelosti obrađeno, zasađeno pretežno vinovom lozom.
Planinski masiv Biokovo i njegove istaknute i dostupne točke predstavljaju izvanredne vidikovce. Svojevrstna atrakcija su pećine vječnog leda, ispod vrha sv. Jure . Biokovo je i obitavalište divokoza i muflona.
Veliki dio Imotske krajine u klimatskom pogledu je pod utjecajem mediteranske klimatske struje. To obilježje zahvaljuje reljefnim prilikama i otvorenosti prema dolini Neretve. Ovakva klima utječe na uspjevanje nekih izrazitih mediteranskih kultura (maslina, smokva, badem). Međutim, hladni prodori bure koji stižu preko Dinare, utječu bitno na klimatsku sliku posebno sjeveroistočnog dijela Krajine, te su tamo zime nešto oštrije.
Poznato je da je ovaj kraj bio naseljen još u doba neolitika. O tomu nam svjedoče brojni arheološki nalazi kamenih mlatova i sjekira (Grabovac, Vinjani) i jedna urna iz Slivna koja datira iz 1500. g. prije Krista.
Prvi narod koji je obitavao na ovom prostoru jesu Iliri. Iz tog razdoblja datiraju brojne gomile i gradine rasute diljem Imotske krajine. Bogata nalazišta iz tog vremena nađena su u Postranju i Sebišni. Oba nalazišta dala su pravo bogatstvo nalaza.
Dioniz
sa svojom skupinom - reljef ; Ričice; 2. stoljeće
Nakit prvih stanovnika ovih prostora - Ilira
Najpoznatije ilirsko naselje bilo je Setovia - Studenci, mjesto nedaleko Imotskog. Setovia je kao utvrda i vojno središte ilirskog plemena Delmata odigrala važnu ulogu u borbi Ilira i Rimljana. I sam car Oktavijan boravio je u ovim krajevima nadzirući te borbe, što potvrđuje od kakve je važnosti bila ova utvrda za daljnji tijek ratovanja. Nakon pokoravanja Ilira ovo područje postaje dio rimske provincije Dalmacije. Da bi ovaj kraj što bolje politički i gospodarski vezali uz ostala područja izgradili su mnoge puteve i ceste od kojih je većina i do danas u upotrebi. Podizali su logore i naselja za svoje veterane i koloniste. Jedan takav logor bio je u Prološcu o čemu svjedoči nadgrobna ploča podignuta pripadniku IX rimske legije. Tu je nađen i kameni reljef s likom Diane, božice lova iz 2. stoljeća, zatim kameni zapis posvećen Cereri, te drugi posvećen Trivijama, kao i kipić Fortune - Izide.
Diana - božica lova, reljef iz 2. stoljeća
Brončani kipić Fortune - Izide iz 2. stoljeća
Najvažnije rimsko naselje bilo je na području današnjih Runovića (8 km od Imotskog). Tu je bio poznati rimski municipij Rus Novae, a bio je povezan s glavnom antičkom saobraćajnicom Salona - Novae - Narona. Treće važno mjesto je Lovreć odnosno rimski Tronum ili po nekim historičarima Ludrum, za koji se pretpostavlja da je porušen istovremeno kad i Salona.
Kršćanstvo se u ove krajeve rano proširilo, tako da iz tog vremena imamo nekoliko arheoloških nalazišta s ostacima ranokršćanskih crkava. Najznačajnija je ona na lokalitetu Bublin (Zmijavci) a koja datira koncem 5. st. To je bazilika koja je u sklopu imala i zgradu krstionice sa krsnim zdencem u obliku križa. U samoj bazilici nađen je još jedan zdenac manjih dimenzija, što ovu crkvu svrstava među rijetke primjere bazilika sa dvije krstionice. Imala je veoma bogatu kamenu dekoraciju oltarnih pregrada s reljefnim prikazom biblijskog motiva sv. Danijela u borbi s lavovima.
Bazilika u Zmijavcima
Krstionica bazilike iz Zmijavaca (5. st.)
Druga značajna crkva iz ovog vremena nalazi se u Cisti te još jedna u Prološcu. Dolaskom Hrvata u ove krajeve, utemeljena je kao zasebna jedinica hrvatska župa Emotha - Imota. Iz tog vremena datira i tvrđava u Imotskom, na kojoj je pronađen veliki kameni ulomak s motivom pletera.
Ulomak pletera sa Topane (10. st.)
Najnovija arheološka istraživanja potvrdila su postojanje još jedne starohrvatske crkvice i to u Prološcu, sagrađene na temeljima starije, ranokršćanske crkve.
Prodorom bosanske hereze (patarena) krajem 12. stoljeća, ili kako je
još zovu bosanska vjera, ostavljen je trag u velikom broju stećaka.
Imotski stećci imaju svoje osobitosti koje ih razlikuju od drugih pa
i od onih u susjednoj Hercegovini. Ovi stećci imaju oznake godina
pisane brojevima, pa je lako utvrditi vrijeme nastanka. Najviše ih je iz
14. i 15. stoljeća. Najbrojniji su oni iz Berinovca, Ciste, Lovreća,
Lokvičića, Zagvozda.
Dolaskom Turaka (1493. g.) nastupaju velike promjene u životu ovdašnjeg puka. Imotski postaje važno vojno uporište i upravno središte. U Imotskom i po drugim mjestima obnavljaju se utvrde. Nakon posljednjeg tursko-mletačkog rata 1717. godine ovaj prostor dolazi pod vlast Mlečana koji utvrđuju Imotski kao isturenu točku prema granici s Turskom. Iz tog vremena datira sadašnja granica prema Hercegovini. Padom mlečana Imotska krajina dolazi pod vlast Austrije pa Francuske. Iz vremena francuske uprave sačuvana je cesta preko Turije, koja se i danas zove Napoleonova cesta. Nakon pada Napoleona Austrija ponovo zauzima Dalmaciju. U to vrijeme jača narodni pokret za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom. Među zaslužnim narodnjacima ističu se fra Rajmond Rudež, Ante Rossi i Mihovil Pavlinović. Tada je u Imotskom osnovana i jedna od najstarijih čitaonica u Dalmaciji 1868. godine. Ona je odigrala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu cijele krajine.
Vihor Prvog i Drugog sv. rata nije mimoišao ni ove krajeve. Velika su stradanja doživjeli ovdašnji ljudi zbog svojih nacionalnih i rodoljubnih ideja, a u sklopu toga i masovna iseljavanja koja su najizrazitija bila 50-tih i 60-tih godina. Danas je stanovništvo prepolovljeno, a mnoga domaćinstva ostala su pusta.
GRAD IMOTSKI smješten je u dubokom zaleđu dalmatinske zagore. Od mora je udaljen 50 km, od Splita 100 km. Ima obilježja primorskog gradića i po pogledu kamene arhitekture i klime. Sam grad smjestio se na impozantnoj uzvisini zvanoj Podi, nadmorske visine 440 metara. Zahvaljujući tome dominira nad Imotskim poljem i zaseocima.
Kao naseobina postojao je još u prapovijesno doba, o čemu svjedoče mnoge ilirske gomile i gradine. U vrijeme Rimljana postojalo je naselje koje se smjestilo od Borka do Glavine. U Borku su pronađeni ostaci vile rustike iz 4. stoljeća s podnim mozaicima. Hrvati su ovdje formirali pograničnu župu - Emotha - Imota. Pod ovim nazivom spominje je Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeću. Iz tog naziva stare hrvatske župe razvio se današnji oblik imena za taj grad.
Gradom dominira tvrđava zvana Topana koja se smjestila uz
obronke Modrog jezera. Tvrđava je nastala u 10. stoljeću. Zbog
svog domina
ntnog položaja nad većim dijelom Krajine, kroz povijest
je imala važno strateško značenje. Turci su njome vladali preko 200
godina, sve do 1717. Današnji izgled tvrđava je zadržala iz tih
vremena.
Danas je ovo omiljeno mjesto posjeta imoćana zbog blizine gradu i izuzetnog vidikovca. U ljetnim mjesecima na ovom se mjestu održavaju i razna kulturna događanja.
Modro jezero nalazi se gotovo u samom gradu te je prikladno za šetnje, a u ljetnim mjesecima je i kupalište. Ništa manje ne zaostaje ni nešto udaljenije Crveno jezero. Ova jezera, kao i mnoga druga nastala su urušavanjem podvodnih špilja, a ima ih 19, smještenih u bližoj ili daljoj okolici grada. Crveno jezero najdublje je u Europi. Dubina depresije kreće se od 396-485 metara, a dubina vode je veća od 250 metara.Uz Modro i Crveno jezero vezane su mnoge priče i legende. Crveno jezero opjevano je u pjesmi (nepoznata autora), o bogatom i okrutnom Gavanu i njegovim velebnim dvorima, čijim je urušavanjem nastalo ovo jezero. Modro jezero vezuje se uz legendu koja je opjevana u narodnoj pjesmi o Hasanaginici. Njemački pjesnik Goete uočivši njenu vrijednost preveo je na Njemački jezik, a onda i na mnoge druge svjetske jezike. Tema ove balade odigrala se u ovim krajevima, a grob glavne junakinje Hasanaginice nalazi se prema priči u blizini Modrog jezera, na predjelu zvanom "Gaj".
Imotska nošnja
U Imotskom postoji bogata muzejska zbirka smještena u franjevačkom samostanu. Tamo su smješteni vrijedni izlošci iz svih razdoblja kroz koje je ovaj kraj i narod prolazio. Među posebno vrijednim su izlošci oltarne pregrade ranokršćanske bazilike iz Zmijavaca (5. st.) te veliki antipedij (goblen s euharistijskim motivom, 18. st.). Franjevci u ovim krajevima imaju dugu tradiciju. Prvi njihov samostan nalazio se na Jauku (izvor rijeke Vrljike). Na tom mjestu još uvijek se vide ostaci temelja, neposredno uz ruševine crkve Velike Gospe koja potječe iz 14. st. Cijeli ovaj predio dobili su benediktinci još u 6. st. Današnji samostan u Imotskom datira se u 1738. g. nakon odlaska Turaka iz ovih krajeva.
Neposredno uz naselje nalazi se kompleks borove šume - park "Gaj". U ljetnim mjesecima pruža ugodnu svježinu.
Zanimljivost čini arhitektura stare urbane jezgre grada, koja odaje sve odlike primorskih mjesta. Kamene kuće od kojih su najstarije sačuvale pokrov od vapnenačkih ploča, strme ulice s kamenitim stepenicama, te još poneku kuću s "ćepenikom" u pročelju, svjedoci su nekadašnjeg izgleda ovoga mjesta. Zbog važnosti da se očuva taj izvorni izgled stara jezgra nalazi se pod zaštitom države.
Jedna od prvih fotografija Imotskog
Nekoliko zgrada sa lijepim pročeljima i okovnim ogradama iz doba secesije, govore o stilskim strujanjima koja nisu mimoišla ni ovu sredinu.
Secesijski namještaj u imotskim kućama
U Imotskom se tjekom godine održavaju i razne kulturne manifestacije koje uključuju veliki broj građana. Tako je do danas sačuvana tradicija karnevala i pokladnih svečanosti koje se odvijaju u okviru amaterskog društva "Bakove svečanosti", u koje se već po tradiciji uključuje cijeli grad. U ljetnom razdoblju održavaju se razne kulturne priredbe pod nazivom "Imotska sila".
U novije vrijeme svečano se obilježava i blagdan Gospe od Anđela, zaštitnice grada, a vezano za povijesni datum oslobađanja ovog grada od Turaka (2. kolovoza). Gospa od Anđela je zaštitnica grada i cijele Krajine. Proslava se obilježava u okviru vjerskih i kulturnih događanja kojima prisustvuje veliki broj ljudi iz svih krajeva.
prof. Snježana Tonković
"PROPUNTANIM" DVORIMA
Jednom u davna vremena živio je bogati Gavan i na rubu Crvenog jezera imao je velike i prekrasne dvore. Njegovo je bilo sve, Imotsko polje i sva okolica. Živio je veoma raskalašno i bio je veliki proždrljivac. Prema svima bio je naprasit i nemilosrdan, osobito prema siromašnima; nije poznavao nevolju i njegova su vrata za sirotinju bila uvijek zatvorena, a kad bi ih otvorio, to bi bilo zato da ih isprebija i otjera. Takav Gavan, a još gora mu žena Gavanuša, opakija i lakomija. Nije znala za Boga, a siromahu nikada nije pomogla, nego im se samo podrugivala i ismijavala ih, tjerajući ih ispred vrata dvora. Gore žene pod suncem nije bilo. Gavan je imao mnogo sinova i kćeri te mislio da će u najvećoj raskoši i zadovoljstvu vječno provoditi dane s njima te im ostaviti svoje bogatstvo.
Djeca se ni po čemu nisu razlikovala od Gavana i Gavanuše.
Jednoga dana Gavan odluči napraviti veliku gozbu za svoje prijatelje, koji su također bili raskalašni i proždrljivi kao i on. Bili su pretjerali svaku mjeru. U tom momentu prikaže se anđeo u liki odrpanog siromaha, tražeći u ime Božje koju mrvicu kruha za sebe i gladnu dječicu koja su bila s njim. Kad je Gavan opazio siromaha, veoma se naljutio što mu za vrijeme njegove gozbe dosađuje. Gavanovi sinovi i kćeri odmah potrčaše kako bi pustili iz veza pse da rastrgaju jadnog siromaha i njegovu djecu. To bi i učinili da se u posljednji trenutak nije usprotivila Gavanuša, ne iz sažaljenja, već zato što je bila trudna i bojala se da joj takvo zlo ne naškodi. Ustala se od stola, uzela komadić kruha te lijevom nogom gurnula pred siromaha, srdito mu govoreći: "Uzmi, gladniče i zahvali našoj blagodarnosti". Anđeo je uzeo komadić kruha, poljubio ga i razdijelio među dječicom. Zatim je zamolio Gavanušu: "Daj mi gospo, na put božji i kapljicu vode da zagasim osušena svoja i ove sa mnom dječice usta, a tebi će Bog dati čestitost u tvom porodu i imanju". Umjesto milosti Gavanuša zamahnu nogom kako bi udarila siromaha govoreći: "Što će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj"?
Na takvo bezdušno ponašanje rasrdi se anđeo, zbaci odrpanu odjeću, u desnu ruku uzme vatreni mač Božjega pravednoga suda i nebo propara nebeskom svjetlošću, prokune Gavana, Gavanušu, njihovu djecu, goste i sve Gavanove dvore, te odleti u nebeske visine. U taj čas nebom zaparaše munje, gromovi zatutnješe, zemlja se strašno zatrese, rastvori se i u nju propuntaše dvori, Gavan, Gavanuša njihova djeca i svi gosti.
Na tom mjestu nastade Crveno jezero, a i ostala jezera u Imotskoj krajini, kakve ih danas znamo.
Još su dan danas na rubu Crvenog jezera ostale zidine za koje se govori da su ostaci velikih Gavanovih dvora.
Zapisao :fra Šimun Milinović, "Vienac", 1876. god.
"Asanaginica˝ je hrvatska pučka balada. Ona nije obična nepoznata pjesma, nego glasovita balada koja je svojom umjetničkom ljepotom zainteresirala kulturni svijet. Ide u red najprevođenijih narodnih balada.
Kula Asan age u Zadvarju
I danas je velom tajnovitosti obavijeno i sporno pitanje autorstva balade
˝Asanaginice˝ (homersko pitanje), starost, vrijeme i točno mjesto gdje
je ispjevana. Knjiga ˝Hasanaginica˝ bosanskoga književnika Alije
Isakovića, obzanjena u sarajevskoj Svjetlosti 1975. godine u povodu
200. obljetnice Fortisova zapisivanja balade, na više od 700 stranica
donosi pravo obilje tekstova o ovoj baladi, prijevode i prepjeve na
talijanskom, njemačkom, francuskom, latinskom, engleskom, mađarskom, češkom,
poljskom, ruskom, švedskom, slovenskom, srpskom, albanskom, malajskom,
makedonskom, turskom, danskom, perzijskom i arapskom jeziku.
Sadržaj
Ranjeni turski časnik Asan boluje u planini. Posjećuju ga majka i
sestra, a supruga Asanaginica kod kuće se bori sa stidom i običajnim
naslijeđem i ne usuđuje se posjetiti ranjenoga supruga, već ga s petero
djece čeka u kući. Suprug Asan u nastupu bijesne srdžbe poručuje
supruzi da ga ne čeka ˝ni u dvoru ni u rodu˝. Povrijeđeni Asanaginičin
brat odvodi sestru od petero njezine djece i vaća ju u roditeljski dom.
Dobru Asanovu suprugu prose mnogi, a brat ju protiv njezine volje udaje za
imotskog kadiju (suca).
Nesretnu
Asanaginicu odvode svatovi prema Imotskome. Ona ih zamoli da se zaustave
pred kućom njezine djece da ih daruje. S prozora sve gleda suprug Asan,
duboko nesretan što mu svatovi odvode voljenu suprugu i majku njegove
djece. Plemenita majka Asanaginica daruje svoju djecu slušajući suprugov
glasni prijekor i pada mrtva. Djeca ostaju bez majke, Asan bez voljene žene,
a svatovi bez mlade.
Cijelo je baladu (priču) o Asanaginici pučki pjesnik (pjesnikinja)
iskazao (iskazala) u 93 deseterca, a ˝zagonetka Hasanaginice još traje˝
(n.d. str. 468.). Bratova odluka da sestru, majku petero djece, ponovo uda
bez njezine suglasnosti dramski je krešendo i najava tragedije plemenite
majke i vjerne supruge. Imotskoga Romea i Juliju nakon višegodišnjega
sretnoga i zdravom djecom blagoslovljenoga braka rastavlja ljudska zavist,
ljubomora i zloba. Ruši se svijet plemenitosti i dobra, uspostavlja
svijet zla, nesreće i smrti.
Zaglavak
Dobrohotni se čitatelj pita kome to treba i kome slući takav misaoni
koncept u kojemu žtrtvom bez vlasite krivnje i odgovornosti biva usmrćena
vjerna supruga i plemenita majka Asanaginica. Pučki je auktor nadahnuto i
nenametljivo utkao u tekst svoju katarzičnu poruku i svaki će ju čitatelj
lako dekodirati žaleći cjeloviti svijet jedne sretne obitelji čije se
sreća ruši razara za volju zla i Zloga. Balada tako postiže svoju svrhu
– čisti nas i otvara za ljepši, sretniji i pravedniji svijet.
prof. Ivan Juroš
Tekst balade
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;
nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"
Kad kaduna r'ječ razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobježe Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendžere.
Za njom trču dvi ćeri djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže!"
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"
Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione,
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci uzatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćeri u rumena lica:
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jeliti nikako se ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najveće imotski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje!"
Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše,
da njoj piše listak, b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
a u knjizi l'jepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug polduvak nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvor,
nek' ne vidi sirotice svoje!"
Kad kadiji b'jela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju izhođahu:
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!"
Kad to čula Hasanaginica,
starišini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starišina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku nazve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas,
majka vaša srca arđaskoga!"
Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć' sirota!