Samostanska muzejska zbirka

Tekst: fra Zvonko Tolić, foto: Luka Kolovrat

SAMOSTANSKA MUZEJSKA ZBIRKA – STANJE I PERSPEKTIVE

          Funkcija je zaštite smislena akcija očuvanja integriteta baštine. Naravno je da se sve ne može zaštititi od propadanja, pogotovo ne u prirodnom ambijentu. Zaštita baštine rezultat je jedne selekcije onoga što se štiti iz ukupnosti baštine. Tu mogu postojati i postoje različiti kriteriji. Izabrati nešto znači namijeniti tome ulogu svjedočanstva onoga što se želi prezentirati u svom i sakupljačkom i dokumentirajućem i u komunicirajućem segmentu i kontekstu.

Predvorje samostanske muzejske zbirke u Imotskom

            Predmete baštine prenijeti iz primarnog u muzeološki kontekst znači dati im drugu funkciju od primarne i stvarne. U novom kontekstu nova je upotreba   predmeta, novi tretman te  uloga predmeta. Međutim, ne smije doći do prekida između primarnog i muzeološkog konteksta, jer na taj način muzealizacija predmeta gubi svoj primarni smisao i svrhu. Kada je predmet "ex situ", u umjetnom ugođaju, onda je i drugačiji odnos prema njemu, sa svrhom da se reinterpretira njegovo izvorno značenje i s razmišljanjem kompetentnih da ne smije doći do prekida komunikacije između primarnog i novog, muzeološkog konteksta.

Predmeti iz života Ilira

               Franjevci su kao vjerni čuvari baštine (pod kojim izrazom shvaćam sve civilizacijske stečevine i vrednote koje nam donosi kršćanska civilizacija) došli u Imotsku krajinu u 14. stoljeću. Međutim, bez čvrstih historiografskih podataka povjesničari se spore kada bi to otprilike bilo. Franjevci na području Imotske krajine imaju nekoliko lokacija na kojima žive. Stagnacijom Osmanlijskog carstva Turci su definitivno protjerani iz Imotskog i dijela krajine 2. kolovoza 1717. na blagdan Gospe od anđela. 26. rujna 1717. franjevci su dobili jednu tursku kuću i okućnicu. Na svetkovinu sv. Franje Asiškog 4. listopada 1727. godine, započela je gradnja župne crkve u Imotskom.

Moćnik iz imotske sakristije, zavjetni darovi, amfore

         Glavni pokretač gradnje samostana bio je fra Stipan Vrljić.  Tri godine prije toga osnovana je Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, kojoj pripadaju franjevci imotskog samostana. Budući da je prvi samostan bio ubožan i neprikladan za življenje, samostan je do danas više puta proširivan i nadograđivan za potrebe života i rada.

Imotska muška narodna nošnja

Samostanska zbirka muzejskih predmeta imanentna je postojanju samog samostana. Svaki je samostan kroz svoju povijest imao i ima sakralne predmete koje je, nakon što su postali predmeti izvan funkcije, nastojao pohraniti na doličan način i na doličnom mjestu. S vremenom se osjećala veća potreba zaštite sakralnih predmeta i crkvenog ruha, tim više što se množio broj takvih predmeta. S vremenom se počelo čuvati i ono što strogo ne pripada sakralnom ambijentu. Ni imotski franjevci u tome nisu bili iznimka. Štoviše, znali su ljubomorno čuvati i sačuvati ono što su smatrali vrijednim, a željeli su oteti zaboravu.

Iz života grada Imotskog u 19. stoljeću

           U tom je duhu i ambijentu nastajalo i ostajalo u vremenu ono što su teške povijesne i životne okolnosti dozvoljavale franjevcima samostana u Imotskom. Životna  borba potiskivala je, ali ne i izbacila iz razmišljanja imotskih franjevaca svijest o vrijednosti baštine kao autentičnog znaka življenja, kao iskustva za buduća pokoljenja, kao ljubavi prema vrijednostima koje ostaju dok ljudi i njihove sudbine prolaze.

Izvorni život sela Imotske krajine

           Ipak, povijest muzejske zbirke možemo vezati uz određene ljude i događaje. Stvarni počeci muzejske zbirke u franjevačkom samostanu u Imotskom datiraju iz prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Prvim začetkom ove zbirke može se smatrati događaj kada je u samostanu pohranjen skulptirani kameni ulomak ukrasa iz starokršćanske crkve u Dikovači krajem 19. stoljeća, kada je tu crkvu istraživao fra Ivan Tonković. Od tada pa do danas mnogi arheološki nalazi od ilirske prapovijesti preko Rima do starohrvatskog pletera iz Prološca i Gorice nalaze se pohranjeni ovdje u ovoj muzejskoj zbirci. Jači zamah stvaranja zbirke je iz vremena gvardijanske službe fra Stanka Marušića u Imotskom 1907. - 1911. On i njegov pomoćnik fra Andrija Rajković izložili su u nekoliko drvenih ormara sakralne predmete, knjige, arheološke iskopine starokršćanske bazilike i sve ono što su smatrali da mu je mjesto u novouređenoj zbirci.  1911. godine ing. Tomičić iz Pokrajinskog muzeja za narodni obrt i umjetnost, potiče gvardijana da prikuplja etnografsko blago Imotske krajine "osobito iz starijeg doba."

Izvorni život sela Imotske krajine

           Posebno se oko formiranja samostanske zbirke u Imotskom trudio fra Vjeko Vrčić nakon što je imenovan gvardijanom samostana 1961. godine. Velikim je marom prikupljao arheološko, sakralno, etnografsko i svako drugo blago po crkvama u Krajini, tavanima i podrumima, škrinjama i ostavama seoskih i gradskih kuća. U tome su mu mnogo pomogli i pojedinci iz naroda koji su osjetili vrijednost prikupljanja na jednom mjestu onoga što nestaje iz svakodnevne upotrebe.

Djevojačka narodna nošnja

            Usporedo s prikupljanjem, fra Vjeko je 1963. godine uputio dopis Konzervatorskom zavodu u Splitu kojim prijavljuje samostansku zbirku i u kojem stoji: "30. VI. 1962. obnovili smo staru samostansku zbirku starina, osnovanu po prilici 1898. i postavili smo je u posebne prostorije za to određene. (...) Predmeti su sortirani, ali katalog još nismo uredili, iako se na tome radi. Prema postojećim zakonima zbirku smo prijavili Odjelu za Kulturu i Prosvjetu imotske općine. Molimo taj zavod da nas ima u vidu i da nam bude pri ruci svojim stručnim savjetima, a do potrebe i kojim materijalnim prilogom."  Već, 18. 3. 1963. Konzervatorski je zavod pod brojem 35/46 - 63 uvrstio Zbirku u registar nepokretnih spomenika kulture. U obrazloženju rješenja stoji: "Zbirka Franjevačkog samostana u Imotskom sadrži predmete iz kamenog, brončanog i rimskog doba, numizmatičku zbirku, etnografsku zbirku Imotske krajine, barokne crkvene predmete između kojih se ističe antependij vezen u svili, te ostavština biskupa Vujčića iz XIX stoljeća."

Razno oružje

           Zbirka je na postavljeni način i u postojećim prostorijama egzistirala sve do 1988. godine kada je  samostan renoviran, a zbirka, uz postojeće prostorije, proširena i na istočnu stranu tog dijela samostana. Zbirku su postavili djelatnici Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, na čelu s ravnateljem prof. Davorom Domančićem. Zbirka danas živi u tim preuređenim i proširenim prostorima.

Prof. Virgil Perić, zastupnik za Imotsku krajinu u Zadarskom saboru 1898 - 1918

          Konzervatorski je zavod popisao fundus zbirke. Zavod nije popisao sav inventar i, na žalost, ne postoji potpuna dokumentacija zbirke franjevačkog samostana u Imotskom. Inventar je popisivan u dva navrata: 1980. godine to je činio I. Matejčić, a 1982. godine V. Kovačić. Nedavnim premještajem Konzervatorskog zavoda u nove, svoje, prostorije, zagubio se dio dokumentacije, ali je sigurno da postoji i treba vjerovati da zagubljenost nije izgubljenost. Ono što je dokumentirano, nalazi se i u fotodokumentaciji. Fotodokumentacija samostanske zbirke razvrstana je na slijedeći način:  Franjevački samostan - zbirka - crkveno ruho (32 fotografije), Franjevački samostan - zbirka - crkveni predmeti (66 fotografija), Franjevački samostan - zbirka - knjige arhivalije (29 fotografija), Franjevačka zbirka - etno predmeti (46 fotografija), Franjevački samostan - zbirka - etnonošnja (15 fotografija), Franjevački samostan - zbirka - nakit (20 fotografija), Franjevački samostan - zbirka - Lapidarij (32 fotografije), Franjevački samostan - zbirka - slike (58 fotografija), Franjevački samostan - zbirka - stare dopisnice (8 fotografija), Franjevački samostan - zbirka - predmeti (19 fotografija).

Zavjetni darovi

          Fizičkoj zaštiti (preventivi, zaštiti materijala, oblika, značenja, dokumentaciji, rukovanju muzeološkim predmetima i sigurnosti zbirke) pridaje se nužna pažnja i u skladu s mogućnostima. Samostanska zbirka, budući da je jedina muzejska zbirka u Imotskom, treba preuzeti odgovornost i biti embrij kulturne politike i socijalizacije totaliteta baštine. Franjevci kao čuvari baštine imaju povjerenje stanovništva da su oni ti koji znaju kako treba postupati s baštinom. Na žalost, franjevci nemaju izgrađenu infrastrukturu da preuzmu na sebe tu odgovornost progresije valoriziranja i kulturne i prirodne baštine.

Dio prostora  samostanske zbirke

          Sadašnji postav nije u duhu suvremenih muzeoloških standarda i tu će trebati učiniti određene pomake. Samostanska bi zbirka trebala postati muzej. Da bi samostanska zbirka mogla zadovoljiti profesionalne standarde postati i muzej, potrebno je napraviti neke korake koji će biti dovoljni i dovoljno dobri da bismo baštinske predmete, skupljene na jednome mjestu, valorizirali na višem stupnju etičnosti i upotrebe. Minimalni standardi različiti su s obzirom na veličinu zbirke, odnosno muzeja, a minimalni standardi trebaju zadovoljiti problematiku prostorija, osoblja, financija, statusa i službi.

Iz bogatog samostanskog arhiva

Paramenta - poklon cara Franje Josipa za njegova posjeta Imotskom, 1875. godine

            Muzej je ustanova u službi društva i njegova napretka te on mora razvijati svoju ulogu obrazovanja u zajednici. Na djelatnicima i politici muzeja je kako i koliko proširiti dijapazon utjecaja na zajednicu u kojoj muzej djeluje. Svojim djelovanjem muzej treba postati jedno od kultnih središta obrazovanja zajednice, a pozitivnim pristupom muzeja zajednici treba otvoriti mogućnosti da se ljubitelji muzeja svojom odgovarajućom ponudom rada u muzeju aktivno uključe u muzejske aktivnosti te potpomažu i u zajednici promiču ciljeve i politiku muzeja.

Vrijedan Antipendium oltara stare imotske crkve

                 Sadašnje izložbene prostorije samostanske zbirke nalaze se u kripti crkve i izložbeni je prostor na površini cca 172 m², a nalazi se u dvije povezane prostorije u obliku slova ”L”. Zbirka je trenutno koncepcijski nejasna i nedefinirana te nema potrebnu priču niti edukacijski karakter povijesnog ili nekog drugog slijeda. Problem je i u nedostatku prostora. Da bi zbirka zadovoljila kriterije muzeja, potrebni su joj dodatni sadržaji i prostorije.

Vrijedne umjetničke slike

           Samostan ima neiskorištenog prostora ili prostora koji je u drugoj funkciji, a može se osloboditi za muzejske izložbene prostorije. Prostor koji bi trebalo adaptirati sastoji se od nekoliko vezanih prostorija ukupne površine cca 156 m². Dio prostora za adaptaciju nalazi se u prizemlju južnog krila samostana. U južnom krilu samostana ima cca 80 m² koje bi trebalo adaptirati u popratne sadržaje muzeja. U sasvim istočnom dijelu samostana na postojeći muzejski L-prostor nadovezuje se samostanska biblioteka površine cca 100 m²,  koja bi trebala preseliti u prije nekoliko godina nadograđeno i neiskorišteno potkrovlje južnog krila samostana. Tako bi se i taj prostor, prirodno vezan za postojeći muzejski prostor, također trebao adaptirati. Adaptacijom bi se moglo prenamijeniti za potrebe muzeja 336 m², i uz postojeća 172 m², to bi bio prostor cca 508 m².

Djelo Frana Kršinića

           Da bismo dobili još muzejskog prostora potrebno je nadograditi južno samostansko krilo tako da se produži na istok, poveže s istočnim krilom i dobije samostan sa zatvorenim klaustrom. Zatvoreni klaustar bio bi ispred sadašnjeg dijela muzeja te bi se cijeli muzejski prostor povezao u jednu cjelinu s tim da bi se također nadograđeni dio najvećim dijelom iskoristio za potrebe muzeja. Tako bi u nadograđenom dijelu trebalo bi napraviti polivalentnu dvoranu za povremene izložbe, prezentacije te ostale kulturološke sadržaje. Nadogradnjom bi se dobilo još oko 500 m² prostora, dijelom skladišnog, dijelom izložbenog. Time bi muzej postao polivalentno kulturološko središte cijele Imotske krajine te prepoznatljivi znak pozitivnih zbivanja u edukaciji, prezentaciji i zaljubljenosti za baštinske predmete kojima je cilj sačuvati prepoznatljivi identitet vjekovnog življenja te na temelju njega kročiti u budućnost.

Dio starih orgulja, slike

              Cilj muzeja franjevačkog samostana u Imotskom bio bi prikazati život Imotske krajine od početaka nastanjenosti do danas: posjetitelja voditi kroz povijest te ga upozoriti na identitet i prepoznatljivost imotskog kraja. U tom kontekstu trebalo bi u hodu kroz vrijeme rekonstruirati materijalnu i duhovnu povijest Imotske krajine na način da postojećim muzejskim fondom pođemo ka ostvarenju tog cilja.   U onim dijelovima u kojima nedostaje sačuvana materijalna povijest, trebalo bi je na druge načine vizualno rekonstruirati ili, u suradnji s ostalim muzejskim institucijama ili pojedincima, pojedine predmete ili posuditi ili dolaziti do njih razmjenom.

Naslovnica