IDEOLOGIJE I NEUNIŠTENA PRIRODA

Svako putopisno praćenje bilo kojega dijela Lijepe naše nužno otvara pitanje: zašto baš u tom kraju i ima li u odabiru nešto toliko znamenito što bi moglo pokrenuti hrvatsku stvarnost u sigurniji - današnji iskorak?

Pandorina kutija je otvorena a iz nje, gle li čuda, «stade iskakati» nepregledni broj priča o Bleiburgu i Križnom putu, primjerice, Lepoglavi, Golom otoku, putu u prekomorske zemlje, na privremeni rad u Njemačku ili … slavnu stazu Treće imotske bojne u vrijeme Domovinskog rata.

- Nacionalno neobuzdana bagra – možemo zamisliti blaži izričaj nekog političkog moćnika iz propalog komunističkog sustava.

«Ali nije tako!», mogli bismo uz dosta argumenata konstatirati. No naša zadaća nije govoriti o politici nego o posljedicama njezina učinka na vrijeme nakon jedne njene etape. U tom je kontekstu Imotska krajina specifična sredina, ona se nije borila protiv sustava, već je bila dosljedna svom povijesnom stavu, onome s kojim su živjele njezine generacije: lojalnost samo težini stoljetne situacije s kojom se uvijek ustajalo i tražilo rješenja za bolje sutra.

Tako će Imotska krajina, a to i je tema ove putopisne nakane, prije obilježena kao neposlušna, u pluralnom vremenu, postati važan pokazatelj uspješnosti u mnogim segmentima življenja suvremene Hrvatske.

Potragu za „nagradu“ zbog „neposluha“ u prošlom sustavu valjalo je tek otkriti i ... Sjedne se u automobil, uzme dvogled i put se otvori. Već smo iznad Prološkog blata, sa zapadne - lokvićičke strane. Ispred nas se raširilo veliko kraško polje, jedno od najplodnijih ovakvog tipa, a onda za tren oko se okrenulo od tog debelog «namaza” zelene boje i usmjerilo se u pravcu sjeveroistoka.

- Polje je jasno određeno – komentira neki prolaznik, Dragun, uhvatili smo tek prezime. - Isto kao i grubinska i prološka strana. – Samo oni doli - usmjeruje prst prema tom južnom dijelu – dadoše – zamisli se – Ujevića ili … Krivodol, rodno mjesto njegovih roditelja, rodijače moj! - obraća nam se. - Dite je spoj majčinih i očevih gena. Ono nije čisti ja i ti ... - zagledao se u naša zainteresirana lica. - Ono je muka. Tako je i onaj naš kraj predio muke i patnje.

Za čas se stala odvijati priča o Prološkom blatu i njegovom bujanju u vrijeme jesenjih kiša, pokazivao se i maleni otočić u njegovom središtu, onaj što ga sagradiše fratri kako bi se zaštitili od Turaka. Za čas se oko tog nazivlja zaljuljalo novo jezerce – Krenica, potom najnovije Provalija, ono oko kojega se prije godinu dvije razvukla priča o potonuću Imotskog polja. I doista, kad sagledamo to zeleno polje u koje se usjekla rijeka Vrljika, sa pravim labirintom kanala, pretvoriše imotsku močvaru u plodno tlo, tako je «obuzdana» voda i ovdje, očito je, kao i u većem dijelu Lijepe naše, ostala «Božji dar».

Ali nije samo polje!? Pogled je usmjeren nalijevo – prema Suvaji. Sam naziv odaje njezinu tajnu i sjevernije prema izvoru i ovdje u mjestu Prološcu, bez daha – suha. Čak se toliko zasmeđilo kamenje njezina dna da je netko, opčinjen vodom, ne razmišljajući, bacio kamen.

- Nemoj u Boga, sinko! – upozori bacača starica sa sadakom ( crni «kaput», bez rukava i dugmadi, služi kao podložak pri radu i nošenju teretana) iznad odjeće. – Okrenio si leđa Badnjevici, a ozgar… – stala je.

Taj je kanjon, kažu, paukova mreža za ljubitelje neugodnih voda, spletena od usjeka, litica, nepremostivih sadrenih barijera i podvodnih tunela. «Zaronit, moraš ako oš proć», kazuju Proložani.

Priroda i čudo – jedinstvo spoja.

A čovjek!? Gdje li je on u svemu ovome?, pitamo se.

Put je kratak. Svega nekoliko minuta i "Zelena katedrala", pored jezera Dva oka, utopila je visoka stabla, zelenu podlogu i velike polulukove u jedinstveni sakralni objekt u cijeloj Domovini.

- Ovdje Bog, ni za nas ljude - komentira Tiho Grabovac – nema nikakvih optičkih prepreka da uđe i učini svoje naume

- A Gavan i njegova priča ... – upitamo ga.

- Plava, a pogotovo crvena točka, one koje označavaju istoimena jezera, znakovi su i za priču o bogatom antikristu i i siromašnom prosjaku – Kristu - i nastanku ovih jezera ispod njegovih dvorova - uzvrati. – Ili: "Što se bijeli u gori zelenoj? Il' je šator il' su labudovi ..." – sriče stihove.

Kraj "Gaja" smo nekontrolirano stavili znak križa na tijelo i gotovo uglas izustili:

- Laka ti zemlja Hasanaginice naša!

Crveno jezero, sa svojom kriptodepresijom i dubinom od preko 500 metara, iza nas je. Već se razvukla širina Modrog jezera, sa zavojitom i uskom stazom prema visokoj razini vode. Ulaz među čemprese i drugo drveće. Onda uz gornji rub velike jame, stubama prema utvrdi.

- S nje je topovska kugla – umeće naš domaćin Luka – kad je na početku XVIII. st. Imotski oslobođen od Turaka, odredila granicu između današnje Hrvatske i Bosne Hercegovine. Nekada je čitavo polje bilo – taj je mladi čovjek zastao – imotsko a danas …

Stručak cvijeća ostavljen je na monumentalnom spomeniku poginulim braniteljima iz Domovinskog rata, ubačen je pogled na rokoko sliku Gospe među anđelima u kapelici istog naziva. Prošli smo pored oronulih «Matanovih dvora» i niz Bazanu, odozgo, na trgu ugledali spomenik velikog Tina.

- Ka' šipak- komentira netko iz skupina veliki broj mladih udomljenih u naslonjače mnogobrojnih kafića.

- I njemu dionice Fonda – dolijeće s lijeva.

- Niko neće kopat – s druge će strane.

- Mala moja nemoj brijat brade, svaki momak tvoju kuću … - netko pokuša i zagangati.

Toliko neiskorištenog naboja!, mora se nametnuti usklik. Osim … Evo ih! Voze se. Silaze s asfalta i zamiču u prostrano polje, niže od grada u Donjim Vinjanima. Puno je vode, ali već se budi želja. Krenuli smo za jednim u samo polje te s druge strane, na jugu, izišli u Novu, danas Runoviće, nekada rimski municipij. Živo je. Sve buja. I knjižnicu vlastitu imaju, etnografsku zbirku i …

- Jake ljude gorika u Zagrebu – unosi novost brkati neznanac u pošti.

- Toliko bogatstva u toj Imotskoj krajini – jedan će od kolega. – Sve sama plodna zemlja ili …

Zapadno od polja, kad smo se uspeli od Krivodola prema Berinovcu, raširi se ljut i sitno raslinje, sa zakržljalom grabovinom i jasenom. Tek nadomak Lovreća osvježenje u polegnutim stećcima, katoličkim ili bogumilskim, teško ih je razdvojiti, ali «ka' kuće su», netko je ubacio. Na Lovreću, na desnu ruku, ostade tabla Studenci ili Setovia, sa starom ilirskom gradinom. Potom nas je Provo zaprepastilo množinom gostionica, ali nas je zato Stepinčev spomenik u zelenilu mjesne crkve sv. Petra oduševio. U Cisti Velikoj čuveni brod na kopnu – nekada gostionica – već se dugi niz godina nasukao, čekajući neki pomak, možda novog kapetana, koji bi i njega i starokršćansku dvojnu baziliku u Crkvini, nešto niže, podigao na rang prepoznatljivosti i većeg javnog interesa i ...

- «Zar tu da je kraj», citira jedna pjesnička duša.

Ne!, odgovor visi u zraku. Imotska je krajina pređena u svom jednom dijelu, onako po blitz principu. Naše su oči zabilježile pokoji zanimljivu prirodnu ljepotu. Tek toliko kako bi vam se moglo nešto otkriti. Ali ako li Vas još jednom vratimo, primjerice u jezero Galipovac, na obroncima polja, u kojemu se daleke 1968., uz strašno grgoljanje, voda iznenada zamutila, shvatit ćete da Imoćani, iako «rasterećeni» brige oko totalitarizma, još uvijek plešu u ostacima propalog sustava iako …

- Vali, rodijače, vali! – načuli smo, na samoj granici Imotske i Cetinske krajine, u Biorinama. – Nešto nan vali.

- Eto ti tebe, uvik neka vilozofija – ubacuje njegov susjed.

- Gori u Zagrebu naš je čovik najbogatiji i drma 'Rvackon a ovde …

Automobil je otišao od započete priče. Asfaltna cesta udarila je vlastitu ravninu, odnoseći nas iz Krajine u kojoj priroda zapisa nezaobilaznu ljepotu, Tin otpjeva pjesničku antologiju a narod odgoji vlastite sinove: prosjake i one druge.

Zvonko Madunić

Tel. 022 217348

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare

Prikaši/Sakrij formu za unos